Magija i akcija

Žarko Đurović

Iskustva signalizma

Svaka pojava u prirodi reflektuje se specifičnim znakom — slikom, brojem, dinamičkim kretanjima, bojom. Odatle se seli u svijest i saznanje kao imanentna komponenta fantastike. Reći ćemo da je poezija po svome suštastvu govor, ali i fenomeni u prirodi, recimo grom ili talasanje mora, predstavljaju govor. Govor koji se vrhuni tajanstvom sile, sa svojim neobičnim adresarom. Slike morske ili rječne površi postaju višeznačnije ako se u njih „uvede“ plivač. Kad se more stiša poslije pobjesnele igre talasa, ne podsjeća li nas to na iznenađujuću vrstu ćutanja koje se, bar tako duh osjeća, javlja kao tvoritelj mistike. Onda dolazimo do zaključka da je čudo bića „prepjev“ čuda prirode pred kojima smo nijemi kao pred svakim čudom. Vjeruje se da su mistika i poezija u stalnom razlazu. Međutim, one su vezane pupčanom vrpcom jedna za drugu, proširujući polje tajanstva u oblicima vlastitog iskazivanja: mistika kroz ćutanje, dok je poezija prevashodno upućena riječima.

Signalizam prepoznajem u oba ova čina. Mistično u signalizmu sliva se u dejstvo riječi, budući da one ovaploćuju magiju i akciju dovodeći ih u stanje stapanja. Mistično treba shvatiti u smislu zagonetnosti koja je „pokrovitelj“ pjesničke avanture. Najvećma u jeziku kao vrhovnom komunikacijskom određenju. Nije to rat protivu estetike, nego rat za novu estetiku gdje ima mnoštvo novih kodova izražajne tipnosti. Ja bih Majakovskog s puno razloga uveo među signaliste, pošto su za njega magija i akcija osnovni stvaralački postulati. Bitno je omogućiti poeziji da se račva u više iskazanih smjerova, uključujući u njega i grafičko modelovanje.

Vratimo se ponovo pojavnosti znakova u prirodi. Recimo dugi na nebu. Zar ona ne predstavlja vrstu upečatljivog grafičkog znaka. Riječ je o prstenu nadvijenim u udaljenom vidokrugu. Sama pojava se doimlje kao čudan plet linija kojima je boja „dodala“ mistični kolorit.

Miroljub Todorović boji slike prirode jezikom neobične vizuelizacije. Grafički element koji je u nekim pjesmama dominantan (pjesme Vodopad, Kiša, Listopad i druge) poprima markaciju duhovite pjesničke dosjetice. Pjesma poprima i filozofični biljeg. Pjesma Nestati spada u krug takvih stvaralačkih aktova. Nju čini jedna riječ s grafičkim smanjivanjem. Ona se na kraju pretvara u sićušnu tačku, što je „opomena“ smrti.

Šta je za signalizam važno? Da uđe smjelo u jezgro samog života, razumije se, putem energetske spirale jednako okrenute realnosti svijeta i oniričkim dubinama. Samo ono što se prožima može da opstane kao energetski potencijal pjesme. Signalizam vidi svijet u kontinuiranom prožimanju, transcendiranom u doživljaj uvijek različitih vizura i datosti. Nekad je „složen“ od zvučnih efekata, a najčešće se veže za ono što zovemo misaonim spektrom. Prošlo je vrijeme „čiste“ estetike. Krik moralnog protesta ne trpi pohabani komunikacijski rječnik. On se vizira pobunjeničkom strašću u jeziku, u temi. To signalizam uspješno čini. Svijet ovako sačinjen traži da se iscrpljuje u igri poetske imaginacije, koja je jedino sposobna da spozna slutnju i učini je budućom realnošću. Signalizam je to geslo uzeo za matricu stvaralaštva dajući jeziku različite sondaže i učinke.

U jeziku, u njegovim dubinskim slojevima, signalizam vidi svoju šansu. Ona se potvrđivala kroz sve godine njegovog rasta i zrijevanja, kao specifični oblik planetarne estetike, stavivši čovjeka u centar zbivanja svijeta. Kako čovjek živi na prostoru natkrivenim nebom, njemu ništa ne ostaje, kako to kaže Hajdeger, nego da se mjeri spram nebeskog i s nečim nebeskim. Ako se tako shvati naša sveukupna egzistencija, čovjek može bivstvovati.

Signalizam zapravo takvu premisu ima u vidu kod tvorenja avangardne estetike, u kojoj ćud prirode snažno srasta s htjenjima čovjeka. Postaje njegov vodič a ona njen preobražavalac. Uvijek u struji i mijenjanju.