Monday, August 17, 2009

Enciklopedija signalizma


Zvonko Sarić


Studiozni kritički prilaz i vrednovanje signalističkog neoavangardnog stvaralačkog pokreta na analitičkoj vagi Živana Živkovića rezultiralo je naučnim radom „Signalizam: geneza, poetika i umetnička praksa „. Prvi deo Živkovićeve studije obuhvata genezu i poetiku signalizma, predočenu u književno-istorijskom kontekstu. Signalizam nije negirao umetnička stremljenja nekih tokova istorijskih avangardi, a kao pokret postaje samosvojan i prepoznatljiv unoseći novine, o čemu svedoče žanrovi signalizma koje Živković iscrpno obrazlaže u drugom delu svoje studije. Autor precizno rekonstruiše i situira signalizam u odnosu na istorijske avangarde i neoavangarde. Signalizam je autohtoni stvaralački pokret koji razvija neke od impulsa istorijskih avangardi. Dodirna tačka signalizma sa futurizmom je karakteristika neprekidnog hoda signalističke prakse ka budućnosti, ali na suprotne pozicije dva pokreta ukazuje postojanje nacionalnog momenta u italijanskom futurizmu. Interesantno je spomenuti da je Ljubomir Micić 1922. godine u reviji „Zenit“, pitao sa izvesnim sarkazmom: „Zašto je italijanska avangarda isključivo nacionalistička?“ Zahtev isključivosti izaziva neminovno destrukciju. Na suprot tome, signalizam ne traži žrtve radi budućnosti, nego je iznedrio poeziju ka čoveku, insistirajući na ostvarenju komunikacije sa recipijentima. Stohastička poezija, koja je jedna od vidova signalizma, bliska je dadaističkoj poeziji, a dada-bukvari koje je objavljivao Dragan Aleksić imali su internacionalni karakter kakav ima i časopis „Signal“, ali dok Aleksić tvrdi u „Dada-Tanku“ da: „Pravi dadaist ne ide za poboljšanjem ičega“, Miroljub Todorović, rodonačelnik signalizma, suprotno Aleksićevom praktično-umetničkom i socijalno-etičkom pogledu, veruje u čovekovu moć da prevaziđe sopstveno otuđenje i uz zahtev za revolucionisanjem poezije, Todorović određuje i ambicije signalizma za radikalnim zahvatima u svim oblastima čovekovog življenja, koji će biti primereni novoj planetarnoj civilizaciji. Upravo u duhovnoj subverziji sa tendencijom praktične angažovanosti, dolazi i do doticaja signalizma i nadrealizma. Živković zaključuje da signalizam nije doživeo sudbinu brojnih „izama“ koji su se pojavili krajem pedesetih i šezdesetih godina prošlog veka, jer je signalizam stalno pronalazio duh vremena, a uz to, nikada nije bio ponavljački, a verujem da je tome doprinelo i shvatanje signalista da nema svrhe govoriti, ako nema nikoga da razume signal, te se u okviru signalističkih istraživanja stiglo do sistema znakova koji su fluidni i koji se stalno obnavljaju u otvorenom procesu planetarne komunikacije. Putem signalističke vizuelne poezije, pokret je u stalnom aktivnom procesu unakrsne komunikacije jer su bezbrojni pošiljaoci i bezbrojna odredišta u mail-art mreži koja je prihvaćena od signalista kao forma komunikacije. Živoj komunikaciji signalista mnogo doprinosi časopis „Signal“, u kojem sarađuju umetnici iz celog sveta. Etimološko značenje reči časopis - opis časa - nameće i imperativ aktuelnosti, ali ne samo pasivne, nego i aktivne, zahtev da se ne ostane samo svedok vremena i prostora, već da se nastoji biti aktivan učesnik u njemu, kritičkim i kreativnim učešćem, što Miroljub Todorović uspeva sa sadržajima koje objavljuje u časopisu „Signal“. Živković je u svojoj studiji detaljno proučio brojeve „Signala“ koji su objavljivani u prvom periodu izlaženja (1970-1973), a smrt ga je sprečila da kritički prati nove brojeve od obnavljanja časopisa 1995. godine. Živan Živković je predstavio poetiku signalizma proučavanjem manifesta i metapoetskih tekstova Miroljuba Todorovića, kojima se nagoveštava preobražaj poezije i stvaranje umetničkih znakova koji više neće služiti da interpretiraju datu stvarnost jezikom mrtvih shema, nego će stvarati nova iskustva putem svoga vlastitog stvaranja, ispitujući načine postojanja čoveka u svetu. Živković u drugom delu studije ulazi u orbitu analize žanrova signalizma. Verbalni i neverbalni žanrovi signalističke poezije, kao aktivni delovi poetike pokreta, povezani su jedni sa drugima i tako tvore organizam signalizma, koji se nameće kao istinska poetika obuhvatanjem jedne globalne koncepcije umetnosti.

Prva faza signalizma, scijentizam, uspostavlja koordinatni sistem pokreta. Gradnja jezika stremi u visinu, jezik se uspostavlja kao ontološka perspektiva komunikacije ka kosmosu, nastojeći odrediti mesto čoveka u univerzumu ne priznajući granice duha, i istovremeno se kao poetski jezik pruža horizontalno da bi interaktivno komunicirao sa svojim vremenom i zbiljom. U scijentističkoj fazi signalizma javlja se i vizuelna dimenzija, koja će se kasnije razviti u signalističku poeziju u užem smislu - vizuelnu poeziju. Upotrebom termina egzaktnih nauka počelo je signalističko istraživanje prirode jezika. Korišćenjem naučne pojmovne aparature, scijentizam je porodio svež, nov poetski izraz, a nakon anahronog ovdašnjeg neosimbolizma, isijavajući novu realnost. Spoj naučnog i poetskog jezika rezultirao je signalističkom vizijom sveta, čija je suština jezik poezije koji je univerzalan medij komunikacije.

Signalistička poezija se u svom stalnom razvojnom toku nakon scijentizma transformisala u fenomenološku, tehnološku i ready-made poeziju. Nove žanrove karakteriše redukcija jezika i humor, a javlja se ispoljavanje demistifikacije predmeta poezije. Peva se o stvarima među kojima živimo, a pesnička pažnja se centrira na njihovu suštinu - fenomenologiju. Ovi žanrovi signalističke poezije ukazuju na male stvari, koje ne primećujemo suštinski zbog mehaničke i brze upotrebe, iako one sadrže mnogo značenjskog za naše živote. Razmislite recimo o vašoj staroj kolekciji signal-ploča, možda o tubi paste za zube. Poezija stanuje oko nas, zar ne? Nastavljajući rad na jezičkom materijalu, Todorović stvara nov žanr signalističke poezije, koji je nazvao stohastička poezija. Opirući se tradicionalnim jezičkim konvencijama i primenom eksperimenta na jezičkom materijalu, izvršena je razgradnja tradicionalno primenjivanog jezika, a ujedno, otkrivaju se i nove mogućnosti jezika. Istraživački postupak je rezultirao stohastičkom poezijom, koja sadrži dragocenu kvalitativnost za čitaoca, a to je efekat iznenađenja. Todorović ne poštuje sintaksička pravila, što jeste preporuka istraživačke nepomirljivosti, a poigravanjem sa govornim modelima, koji se stavljaju u nov kontekst, stvaraju se nova značenja. Redosledni sklopovi se razbijaju spajanjem suprotstavljenih elemenata realnog sveta u asocijativni kolaž stohastičke pesme. Distorzijom vokabulara jezika, postiže se sinteza suprotnih sistema u nastojanju da se energija suprotnih tendencija usmeri ka postizanju nove celovitosti, koja nece biti statična, nego jezički materijal za nove eksperimente u nizu, što će i dovesti do stvaranja novog signalističkog žanra apejronističke poezije.

U apejronističkoj poeziji javlja se upotreba interpunkcijskog znaka tačke, koji se koristi za redukciju iskaza, čime su izbegnuti stihovni obrasci. Prisutna je asocijativna komponenta, kao i u stohastičkoj poeziji, a dominantne kategorije apejronističke poezije su prostor, vreme, materija i energija. Suprotnosti se ukrštaju, razgrađuju i obnavljaju, kružno se smenjujući u ljudskom svetu, kao i u svetu flore i faune, ostavljajući znakove tražiteljima za mogućnostima odgovara na pitanja o svetu i životu Apejronistička poezija je u stalnom procesu kretanja, potrage za primordijalnim iz kojega gradi novo, koje će opet biti podložno promeni.

U daljem delu studije Živković proučava kompjutersku, permutacionu (varijacionu) i statističku poeziju. Ponovo je na delu inovativan i eksperimentalan signalistički rad na jeziku. Meni za kompjuter pripremao je Todorović u signalističkoj laboratoriji da bi se poslužio tehničkim mogućnostima kompjutera. Dakle, kompjuter služi kao instrument a primena računara je izazvala protivljenje književnih kritičara i žestoka osporavanja ovog signalističkog žanra. Vladajuća poetika se osetila ugroženom, plašeći se novog. Javio se strah od novih stvaralačkih mogućnosti, jer prevratnički postupak je ukazivao na istinske mogućnosti poezije, koje su izvan kolotečine uslužnog jezika povlađivanja kojim se utvrđuje mesto u književnoj zajednici konzervativaca. Kompjuterskom poezijom narušena je disciplina etablirane zone. Korišćenjem kompjutera ponovo je izbegnuta zavisnost od jezika koji potčinjava. Primenjujući matematičke modele, Todorović stvara i permutacionu i statističku poeziju. Ova prozodija je zasnovana na matematičkim kreacijama. Takvim postupkom Todorović ukazuje da se jezik uvek menja i da postoji bezbroj načina upotrebe reci. Jezik kompjuterske, permutacione i statističke poezije nije posledica pred-ubeđenja, nego istraživanja i eksperimenta.

Pregled signalističke poezije Živković nastavlja proučavanjem šatrovačke poezije. Šatrovački govor je jezik prkosa i akcije, humorističan ili sarkastičan u ispoljavanju socijalnog identiteta i urbanog miljea. Todorović šatrovačkom govoru pridodaje poetsku (estetsku) funkciju, stvarajući nizove urbanih spot-pesama, jasnih, dinamičnih slika. Gramatičko značenje je potisnuto da bi se izrazilo autonomno nadznačenje. Upotrebljenim jezikom šatrovačkog govora, Todorović razrušava tekuću ujednačujuću, konfekcijsku poeziju, koja traje kao serija sa razvučenim porodičnim pričama da bi uporno branile konvencionalne kategorije, dakle staus quo.

Haiku je tradicionalno japanska forma, metrički jasno određena, ali Todorović je pomerao granice ovog žanra, tako da se njegova haiku poezija tipološki određuje da scijentističko-stohastički haiku, šatrovački haiku i klasični haiku. Todorović se, znači, i dalje pridržava jednog od temeljnih načela signalizma - eksperimenta. Od haiku normi odstupa, ali time se žanr ne ukida. Velika se pažnja posvećuje jeziku da bi se postiglo značenjsko izmeštanje iz ishodišta tzv. haiku-trenutka, uz poverenje u čitaoca da će učitati izostavljene reči.

Signalistička vizuelna poezija spada u vrste neverbalne poezije. Žanr vizuelne poezije omogućuje planetarnu razumljivost. Težnjom da se razbiju jezičke barijere radi postizanja veće komunikativnosti, nije uspostavljen opštevažeći, nametnut, jednoobrazan i omeđen jezik, jer bi u tom slučaju zaista postojala kontradikcija signalističkih težnji i prakse. Ostvarenje težnji za ukidanjem stanja nacionalnih jezičkih barijera je protivrečna totalitarnim težnjama, jer signalizam ne nastoji da stvori totalni, jedinstven jezik. Jezička praksa signalizma podvrgava kritici upravo dogmatsku totalitarnu moć, unutar koje nemaju mogućnost ni umetnost, a ni život. Signalizam se suprotstavlja lažnom, uniformnom ispoljavanju alijenacije čoveka, razvijanjem stvaralačkog, iz aspekta budućnosti sagledavanog ljudskog bića, eksperimentom tvoreći jezik novih znakovnih sistema planetarne komunikacije. Putem otvorenog procesa estetskog komuniciranja, signalistička vizuelna poezija omogućuje prožimanje i razmenu kulturnih dobara i estetskih informacija, što je neizmeran doprinos signalističkog pokreta ovdašnjoj kulturi. Signalistička gestualna i objekt-poezija su radikalne negacije tradicionalnog pesništva. Gestualna poezija pored izražavanja poezije telom, sadrži verbalne, vizuelne i zvučne elemente, a komunikacija sa publikom je direktna. O gestama, učinjenom i izvršenom, u jednom od značenja: „znamenita, junačka dela“, pisano je od davnina, a valjalo bi napisati i „Gesta akrobate Dragoljuba Aleksića“, koji je na ovim prostorima bio prvi čovek koji se svesno služio poezijom tela, kao znakom sporazumevanja, što je i ovekovečeno u filmu „Nevinost bez zaštite“. Žanr objekt-poezije odlikuje intervencija na predmetima. Predmetima se pridodaju estetske poruke-informacije, čime se njihova namena menja u estetske objekte.

Završavajući svoju studiju, Živković je analizirao mail-art i učešće signalista u ovom žanru. Mail-art je pokret u svetskoj umetnosti, koji je srodan signalističkom pokretu. Mail-art je promenio način mišljenja o umetnosti svojom interaktivnom praksom globalne komunikacije i kao forma neoavangarde, prihvaćen je od signalista. Karakter mail-arta je internacionalan, isto kao i signalističkog stvaralačkog pokreta koji premošćuje državne granice.

Živan Živković je u svojoj studiji „Signalizam: geneza, poetika i umetnička praksa“, naveo signalistička ostvarenja pripadnika i saradnika ovog stvaralačkog pokreta kroz pregled poetskih žanrova signalizma, a analizirao je umetnička ostvarenja signalista, za koja smatra da su obogatili kulturu u širem smislu te reči, tako da su žanrovi signalističke poezije ilustrovani brojnim primerima. Studija Živana Živkovića je putokaz i izazov za supernaute koji tragaju za odgovorima o mogućnostima jezika i čoveka.

(„Signal“ broj 19-20, 1999. g., strane 53-56)

No comments:

Post a Comment