Kosmogonijske vizije

Žarko Đurović


Slobodan Škerović: „Indigo“. Izdanje „Signala“, Beograd, 2005.

Ni jedna estetika pa ni signalistička ne može da egzistira bez samospoznaje. Budući da se svako vrijeme kreće ka svome iščeznuću, novo se na njega nadomješta, noseći u sebi klicu promjena u svim sferama. Ni estetika ne može biti pošteđena takve uslovnosti. I ona doživljava nužna preobraženja.

Signalizam se pokazao vitalnim u primjeni estetske novine. Posebno u poeziji, koja je oduvijek bila njen traser. Ne treba zaboraviti da je signalizam postao umjetnost koja je imuna na starenje. Valjda zbog rodljive i zavodljive mašte.

Kako ni jedno osjećanje, a posebno poetsko, nije jednostavno, spoznajni refleksi signalizma idu dalje od dosegnutog limita. Zalaze u podsvjesne zone, pošto se tamo vrši dubinska kristalizacija subjekta. A subjekt omogućuje spoznaje da ujedno bude osvajač i osvojeni predmet. Dakako, ako je u posjedstvu kreativne ličnosti.

Jedna takva ličnost je Slobodan Škerović, autor signalističke zbirke pjesama „Indigo“. Očigledno je da on aktivnu misao smatra slobodnom mišlju i da je koristi na neuobičajen način. Koji bi bio to način? Ja bih rekao da je to način da se u paradoksu traži oslonac kreacije.

Ovdje je paradoks obojen dubokom subjektnom notom. Kao takav sadrži elemente snolikosti. Možda moderna poezija nema izrazitijeg artikulacijskog modela do paradoksa. U njemu je, kao u kakvom ogledalu, odraženo više sučeljenih indikanata. U Škerovićevoj poeziji ističemo ironijski i lingvistički. Oba u novoj postavi.

Ironijski određenu zamisao modeluje na podlozi „izvrnute“ pojmovnosti, u kojoj značenja nastaju kao rezultat unutarnjeg prekodiranja. Značenja su u suštini skrivena dok ih ne otkrije ironijski ključ. Po pravilu on se ponaša poput magnetne rezonance. Sažeto i dejstveno.

Što se, pak, tiče lingvističkog indikata, on je prepoznatljiv po slobodnim i često složenim jezičkim aplikacijama, izvedenim sa puno sistema u iskazu. Nećemo reći da je takav sistem uvijek očuvan. Naruše ga jezičke slobode, što ne znači da je time izgubio željeno važenje. On se samo preimenovao u leguru apstraktne sižeizacije. To bi mogao biti dobro sondirani simbol, koji može da zamijeni čitav snop riječi.

Škerović je osjetio premoć navedenih indikata u oblikovanju pjesme. Strukturom su uraznoličeni, što pruža mogućnost poeti da se potpunije izrazi. I da izraženom dâ originalne kreacijske prosedee, ne zapostavljajući pritom ni filozofski diskurs. Rekao bih da u nekim pjesmama ima pojačan naglasak, kao u „Oriksu“ i „Rigelu“. Ove su pjesme, po svemu sudeći, zamišljene kao hipnotički medij o prožmenosti kosmogonijskih i zemaljskih sila. Negostoljubive su, ali i neodjeljive od našeg bića.

Škerovićeva poezija ima trostruku funkciju. Ako bismo je algebarski predstavili, misao bi imala ključnu ulogu. U ostale dvije naznake dolazi vizioniranje misli i njihov dinamičan stihovni tok. Malo koja pjesma u našem modernom pjesništvu ima tako ubrzani ritmički tok kao pjesma „Rigel“. Kad to kažemo, mislimo na njene bogate značenjske naslage. Tamo ironija i paradoks „ustoličavaju“ imaginaciju najvećeg stepena.

Svijet postoji da bi se odrazio u nama. Poeta hvata taj odraz kao sveto načelo kreacije. Kako on to čini? Razlivanjem slika razornog dejstva. Jedino razorno može biti pamtljivo. Ako ono izostane na izražajnoj skali, pjesma ne može imati dublji fluiditet. Škerović pjesmu isključivo zasniva na maštenoj ravni. Stičem utisak da mu je mašta pomogla da se uhvati u koštac sa kosmogonijskim temama, koje, ne bez razloga, obujmljuju njegov nesmiren duh. On takve teme propušta kroz filter svoga uznemirenog bića, u nastojanju da sraste sa njim. Da ga takvog kakav je na moderan način upije i transformiše.

Pjevanje je težnja za posjedovanjem svijeta. Taj se svijet množi u nebrojene magnovene slike, koje vješta ruka duha treba da očisti od suvišnih (opštih) mjesta. Posebnost i nijansa u pjesmi plod su subjekta. Kod jačeg subjekta nijansa je uočljivija. Poeta u svim pjesmama, a njih ima dvanaest, nijansi pridaje primaran značaj, uvjeren da on doprinosi pravoj modernosti pjesme.

Ako se slika oživljava u svijesti, posebno slika minule prošlosti, ona to svojstvo zadržava i u prezentu. Mnogo više nego kod slika retrospektivnog sloja. Uostalom, i ako postoji neki udaljeni trenutak sjećanja, poeta ga snagom imaginacije uvodi u sadašnji doživljaj. Jedino svijet koji se dijeli sa sobom može imati osmišljenje. Sve drugo vodi jednoličju i ispraznosti.

Tumačeći Škerovićevu poeziju, slobodan sam reći da biće predstavlja indigo svijeta, koji nas uči da je sve premostivo ako smo njime opčinjeni. Opčinjenost skida ruho sa tajne, čineći je dostupnoj pjesničkoj viziji.

Škerovićeva vizija je pjesnički plodotvorna. Valjda zbog usredsređenosti ne samo na lik nego i na naličje ove naše neurotične i mukom nabijene zbilje. On ju je moderno memorisao i nadahnuto poetski artikulisao.

(Tekst je objavljen u almanahu „Vreme Signalizma“ (Gradina, Niš, 2006)