Monday, August 17, 2009

Signalizam - izazov prestupa


Zvonko Sarić


(o placebu poze obilja uz agregaciju aktuelne signalističke prakse)

Signalistički stvaralački pokret kontinuitet svoje prakse nastavlja i na početku novog Megamilenijuma. Iskazujući svoju vitalnost, signalizam je neprekidno, od svog nastanka sredinom šezdesetih godina prošlog veka, imao aktivan odnos spram stvarnosti, uz karakteristiku budućnosne dimenzije. Ovaj stvaralački pokret, nakon skoro četiri decenije prakse, nastavlja svoje delovanje u spletu sadržaja postindustrijskog vremena, u kojem se društvena egzistencija odvija u svetu koji se ostvaruje kao simulacija, a simulativno stanje narušene ravnoteže sveta deo je sistema simulacije sprovedene programske sheme. Pisci koji stvaraju u okviru signalizma, imajući poverenja u sam jezik i uvereni da reči učestvuju u procesu sveta, svoju stvaralačku praksu sprovode u stabilnosti polja signalističke poetike, koja omogućuje jednu delikatnu ravnotežu za eksperimentalno manevrisanje i kritičke dijagnoze, težeći da se kategorija subjekta oslobodi za stvarnost. Takva težnja signalističke prakse nije patetičan pokušaj odbrane apsolutizma istinitog, nego promišljanje i izražavanje višestrukih istina o svetu u opštoj situaciji klonulosti, u vremenu koje karakteriše robna estetika i dominacija teorijskog antihumanizma, s pokušajem eliminacije pojma subjekta iz estetičkih ispitivanja, što se uz paradoks backgrounda prethodnog socijalnog angažmana strukturalista i poststrukturalista, savršeno uklapa u paradoksalnu postmodernu tvorevinu, koja je obrazac savremenog društvenog života. Pokušaj sinteze, koji je jedan od činilaca signalističke prakse, obeležen je aktuelnom problematikom, dakle i analizom postmoderne kulturne strategije, koja sadrži i jednu redizajniranu, staru tvrdnju da se rasuta zbilja možda i može prikupiti, ali samo samoukidanjem subjekta da bi se na taj način postigao sklad sa svetom.

Glavno svojstvo modernog društva je rastući konzumerizam. Uz eksploziju informacija od kojih je većina neuverljiva i bez odgovora o tekućem košmarnom stanju bez orijentira, jedna od karakteristika našeg vremena je i nastavak stare težnje redukcije pojedinca na objekt društvenih događaja. Gomile informacija, koje zbirno dobro naplaćene distributerima donose velike zarade, serviraju se konzumentima, ali te informacije su dezorganizovano znanje i tu hrpu obaveštenja čovek ne može da stavi u opšti kontekst, jer su ona tako dizajnirana da služe kao instant zadovoljstvo za određene profile zainteresovanih kupaca. U postmodernoj ludnici, koja je pozornica otvorenog tipa, zatečeni akteri prihvatili su svoje uloge, koje omogućuju euforiju izazvanu opsenom ugođajnih prostora koji su ispunjeni iluzionističkim znacima i koji sugestivno draže simulacijom mogućnosti ostvarenja željenog života, a širok izbor tipova lažnih života sadržan je u programima doživljajne trgovine. Francuz Žorž Kombau bio je u pravu kada je napisao da je: „dobar dizajn ekonomija sredstava“. Aktere u postmodernoj predstavi, čija je svrha standardizacija i izjednačavanje, konformizam je učinio uniformnim, inertnim i apatičnim, ali novac ne pita nikoga! Simulacija postignuća željenog deluje kao placebo, a predstavlja se u vidu opsene realizovanih utopija, čime se obezbeđuje opstajanje i dominacija tradicije normi i konzervativnih vrednosti, što već potvrđuje i sam pristanak na simulaciju i taj čin je svojstven duhovnom stanju našeg doba. Mediji koji imaju masovno kulturno značenje, stvaraju savremeno zajedničko iskustvo konzumenata i takvom iskustvu jedino može biti subverzivno suprotstavljena prodorna subjektivnost, ali takva pozicija pojedinca koji ne pristaje da bude subjekt „datom“ uslovu, čini ga fragilnim, što izazov čini većim. Zaista, da li je moguća pojava herojske individue na obzoru sadašnjice ili je možda tačna tvrdnja grupe Stranglers, kada su pre više od dve decenije svoj album naslovili „No more Heroes“. Usled preplavljenosti tržišta umetnosti formalno besprekornim, ali ispraznim savremenim umetnicima, danas je zaista teško susresti umetnika koji ne pristaje ni na kakve kompromise ili pisca koji se u stvaralačkoj praksi rukovodi principom Karla Krausa da su u: „razobličavanju društvenih i književnih laži sva sredstva dozvoljena“. U takvom kontekstu postavlja se pitanje o mestu književnosti u vremenu koje obeležava agresija medija i medijski promiskuitet, ali i čemerno osećanje izazvano slikom opšte beznačajnosti umetnosti, a uz to, moramo imati u vidu i ovdašnje kulturne pretpostavke, unutar kojih umetnička dela imaju svoju funkciju. Danas se kvalitet neoavangardnog problematizuje u kontekstu slomljenih slika o smislu istorije čovečanstva. „Dilema gde i kako dalje, stoji pred celokupnom civilizacijom. Problem je utoliko veći jer su bezbrojni mislioci, zavedeni neodoljivošću fin de siecl-a, proricali kraj istorije, filozofije, nauke, ne odgovorivši šta na mesto istih dolazi. Ovaj intelektualni nihilizam, međutim, nije uspeo da spreči promenu kalendara i pitanje - šta sad?“, piše Ilija Bakić u svom tekstu „U susret novim izazovima“ (Dnevnik, Novi Sad, godina LX br. 19854, str. 22). Signalistička stvaralačka praksa ne teži promišljanju nečega starog (moderna), što je bilo dobro, i promišljanju novijeg (postmoderna), kao lošeg i patološkog, nego teži promišljanju o mogućnostima prevazilaženja datih okvira i zasnivanju alternativne verzije problematike subjekta, što omogućuje stvaranje polja napetosti i uspostavljanje estetske alarmantne komunikacije, tokom istraživanja multikulturnog identiteta umetnika. Zbog nonsensa paušalne ocene postmoderne, treba uočiti da u postmoderni postoji stvaralaštvo koje sadrži kritiku. Takvu umetnost u praksi ostvaruju pripadnici kulture manjina i ženski pokret, dok je jezička poezija (Language poetry) isto posebna tema, o kojoj se čitalac može obavestiti u izboru Dubravke Đurić, koji predstavlja prikaz teorijskih i poetskih radova jezičke poezije, objavljenog u „Delu“, Beograd, br. 8 avgust 1989. str. 242-352, kao i pomoću njenog teksta „Kratak uvod u problematiku postmoderne američke poezije“ objavljenog u „Almanahu književnog novosadskog kruga Impuls“, broj 1. 1997. str. 107-117. Pojam alternativnih konceptualnih okvira odavno je opšte mesto, ali ono čemu tezi signalistička praksa jeste prestup iz okvira koji sadrži proizvode duhovne delatnosti zasnovane na „datim“, a priori pojmovima i uslovljenostima. Temelji duhovne delatnosti postoje, ali te suštinske pretpostavke, teorijske i socijalne, ne opovrgavaju mogućnost novine u duhovnoj delatnosti, jer je i suština podložna modifikaciji, a ne samo niz pojava, kao realnost nastala na osnovu determinisane suštine, tj. apsolutne, neumitne nužnosti. Uostalom, da li je onaj ko nešto kritikuje, određen onim što kritikuje? Jeste u izvesnom smislu, ali ne na isti način kao onaj koji nešto pasivno prihvata bez kritike, jer i taj koji prihvata, isto je određen prihvatanjem. U pitanju je finesa duha, ali koja uporno potencira da se razlike i suprotnosti ne mogu zanemariti čak ni pri aktuelnom stanju formalnog jezika mase. Uložen je zaista ogroman trud da se savremeno stanje društva i kulture preobrazi u postmodernost, koja ima funkciju stabilizacije sa odlikama homogene epohe, što znači da su simulakrumi razmrvljenih polja stvarnosti prividan paradoks, cija kontradikcija izražava neokonzervativno htenje društvenog totaliteta. Pridev postmoderno poslužio je kao puka simulacija za uklanjanje čvrstih orijentira, a bez mogućnosti uspostavljanja etičko-estetskih koordinatnih sistema, do krajnosti je sužen prostor koji omogućuje tragalaštvo, eksperimentalnu praksu i nedevalviranu komunikaciju umetničke proizvodnje sa društvom. U kretanju ka novom iskustvenom, signalistička stvaralačka praksa teži nedevalviranim estetskim informacijama prevazilaženju očekivanog, apsolviranog i usvojenog primalačkog iskustva kod recipijenta, potičući interakciju iznad prijemljivih nivoa. Signalistička praksa na planu jezika sadrži suprotstavljena i prožimajuća asocijativna polja, koja se gradnjom teksta formiraju u težnji da se jezik iskusi, razgradi i nanovo stvara, dakle jezik koji sadrži prestupnička značenja i koji je subverzivan prema asocijativnom talogu usvojenog primalačkog iskustva. O nadnacionalnoj strukturi i intermedijalnoj sintezi signalističke stvaralačke prakse ukazuju blokovi aktuelne signalističke prakse objavljeni u časopisima „Književnost“ (Beograd, 2002) i „Rukovet“ (Subotica, 2002), u koje su uključene verbalna i vizuelna signalistička poezija. Čitalac koji se susreće sa asocijativnim mogućnostima signalističke verbalne i vizuelne poezije, u tekstualnoj ukupnosti tih blokova, stići će do smisla i nivoa organizacije teksta, bivajući aktivan činilac u procesu razmnožavanja reči koje izražavaju svet i univerzum u večitom formiranju. Te blokove podupiru i živi jezici pojedinih ostvarenja koja su nastala ranijih godina tokom neprekidnosti signalističke prakse čiji je utemeljivač Miroljub Todorović i ona dovode do pozicije spoja i pridruživanja aktuelne signalističke prakse.

(„Rukovet“, br 9-10-11-12, 2002. god. str. 19-20)

No comments:

Post a Comment