Tuesday, August 18, 2009

O grepcu od crvenog mleka i ubicama pesnika

Slobodan Škerović





„Politički“ problem poezije je u osnovi „control-freak“ sindrom. Da li su pesnici/poezija priznati, i jesu li pesnici „zakonodavci“, to je čisto društveni problem. Istovremeno, odnos pojedinca prema društvu suštinski je problem (ličnog) identiteta. Verovatno se svaki pesnik, koji želi da utiče na stvarnost – na druge ljude, nalazi u stanju donkihotovske borbe s krakatim iluzijama (između ostalih i egomanije), te stoga pesnik mora pre svega da nauči kako da s njima izađe na kraj. Najbolji način obračuna s iluzijom jeste da se ona prepozna i prema njoj ophodi kao prema takvoj. Zašto bi pesnik želeo da utiče na druge ili da bude „deo“ drugih? I na kraju krajeva, mogu li se zaista pesnici ­„prišunjati“ društvu organizovani po principu horizontalne hijerarhije, kada je društvo, u principu, organizovano po vertikalnoj hijerarhiji – nije li sama ta ideja izraz očaja uzrokovanog nedostatkom identiteta? Je li pesma oružje? Je li pesma zakon? Je li pesma medijum društva, artikulacija „društvenog interesa“?

Uvek sam imao snažnu asocijaciju da je pesma kao oštar vrh oružja čija je namera da probode, i u najboljem slučaju ubije. Probode šta, ubije šta? Ne da probode iluziju, već da je raščini. Da skine masku. Da natera svakoga (u stvari sebe) da razume i prihvati istinu! (Evo ga, ovo natera je „control-freak“ sindrom!)

Po mom mišljenju i iskustvu, stvar je u tome što pokušavamo da probodemo tu smrznutu i nametljivu sliku (ljudskog) sveta. Pošto svet samo pretenduje da jeste ono što (štagod) pretenduje da bude, mada je on samo jedna stvar – plutajuće iskustvo, stalna promena – promena sâma (bez obzira na sadržaj). Pa tako, ako zaista postoji nešto što treba proburaziti, to je naše sopstveno nerazumevanje stvari. Pesnik se, pre svega, obraća sebi.

Ledeni zid... Radi se tu o potpuno pogrešno shvaćenom životu – bez smrti! Pijani od intenziteta (kao biti mlad), pesnici pokušavaju da zarobe taj intenzitet u svom radu – za kasniju upotrebu. Avaj! To nikako ne pali. Može, ali na jedan potpuno neočekivan način. Umetničko delo, koje zarobljava intenzitet, silu, takođe zrači tu istu silu – i to je jedina mera umetničkog dela. Ali sila ne proizvodi iluzije – ona ih topi i dezintegriše. Pokušaj da se poezija upotrebi kao društveni zakon ili iskaz propada zbog ovoga. Poezija ne daje život, jer tamo gde ima života ima i smrti. Ona raščinjava život, ruga se želji za besmrtnim životom – jer postoji besmrtnost, ali ona nije život! Porvaj se s ovim, ako si stvarno pesnik...

Ovo je razlog zašto podruštvljavanje poezije nije moguće. Zbog ovoga etablirani pesnici nisu istinski pesnici – oni su grupa nemoralnih ljudi koji svoje pesme koriste kao oruđa manipulacije: način nemorala. Društvo ne proizvodi poeziju, niti je podržava. Društvo uništava poeziju i umesto nje proizvodi obrasce u koje se utapa ljudska psiha, tako se stvara lažni identitet, pun nejasnoća, i tim pre mogućnost lake i precizne manipulacije ljudima. Poezija je, nasuprot tome, kritična (a ne hipokritična) i stoga ona uništava, secka, probada (društvo). Poezija je neprijatelj. Kako pesnik uopšte može da sanja o tome da ga drugi priznaju – da ga prizna društvo? Takav mora da je korumpiran bez izgleda za popravku.

Dobar primer je naravno najbolji primer. Homer... Ilijada, u kojoj on opisuje hordu razbojnika, pljačkaša, kidnapera – kasnije ih je društvo unapredilo u heroje, u lepe ljude! Beskonačni rat, bez pravog, iskrenog početka i bez kraja (nema kraja u samoj Ilijadi), drugi su konstruisali kraj i nastaviće se...

Banditi izviru iz Homerovih slepih očiju – Aleksandrovo najveće blago... Društvo pretvara poeziju u istoriju, u statistiku, u dokumenta o posedovanju. Društvo prihvata pesnike samo kao dokaz svog istinskog porekla, kao rodonačelnike – ali pesnici se gnušaju ove krađe. Oni oslepljuju, izoluju se. Pesnici odlaze. Ako žele da zakucaju na vrata društva, oni sruše zidove! Pesnici su kao mitski zmajevi. Mitovi su aktivne sile koje utiču na ljudski život, ali oni koji su ih stvorili anonimni su. Društvo ne priznaje prave zakonodavce – ono ih kažnjava tako što zaboravlja njihova imena! (Briše ih iz svoje prešne statistike!) Zatim, društvo angažuje heroje da ubiju zver koja se ne dâ pripitomiti. Zatim ti heroji postaju aktuelni rodonačelnici društva – ubice pesnika.

I, da pređemo na stvar! Šta se tačno događa s tom voljom za kontrolom? Nije da je Homerova Ilijada prihvaćena kao Zakon – nego je čitavo čovečanstvo zarobljeno u njoj kao u neprobojnom kavezu iz koga nema bekstva. Homerov opis društva je istinit – ne može biti istinitiji. Želiš da naučiš šta je ljudsko društvo – čitaj Ilijadu. Nemoj da čitaš udžbenike. Ne zavaravaj se. Učestvovati ili ne – to je pitanje! (lejdi) Makbet i Hamlet – to su istinski reprezentativne predstave pesnika koji učestvuje u društvu. Ubistvo ili neubistvo – istinska dilema! Uđi u politiku – okrvavi svoje ruke... Popij crveno mleko, ili se zadovolji (slatkim) grepcem na dnu šerpe.


(Objavljeno jeu časopisu "Gradina" br.10, Niš, 2005 i u almanahu VREME SIGNALIZMA, Beograd, 2006)


No comments:

Post a Comment