SIGNALIZAM – UMETNOST ELEKTRONSKOG DOBA

Žarko Đurović

(Iz knjige Svijet signalizma, Beograd, 2002)


Sve dok se ne priviknemo da jedna riječ može oba-
vljati više funkcija u stihu, nećemo razumjeti svijet
signalističke poezije. U njoj je važan suodnos jedne
riječi sa drugom. Ne samo u semantičkom, nego i u di-
namičkom i lingvističkom smislu. Nijedan od na-
vedenih elemenata ne da riječi da se u sebe zatvori,
već je izvodi u polje različitih vidova emanacije, po
onoj poznatoj Dekartovoj premisi: „Moj duh je već kre-
nuo na put“.

Duh je pokretač riječi. On je kodira i konteksti-
ra po principu spojenih sudova. Zapućuje ka simbolu
i asocijaciji kao važnim kreacijskim činiocima. Ti-
me dobija unutrašnji sloj, ne jedan nego više. A oni
su važni ne samo kao verbalni nego i kao osmišljajni
stimulus.

Signalističku poeziju treba shvatiti kao poezi-
ju slojeva, rekao bih slojeva višeznačne namjene. Zbog
toga i djeluje provokativno, kako u sferi misaonih
postulacija tako i u sferi zvukovnosti. Zavisno od to-
ga šta je predmet pjeva. Bar tako sam doživio poeziju
Miroljuba Todorovića, rodonačelnika signalizma na
našim prostorima. Riječ je o poeziji ključalih eksta-
za i žive ritmičnosti.

Vihor u pjesnikovom raspoloženju nije stišano
konotiran. On predskazuje silinu. Diskurzivno po-
kreće duh naprijed. Izlaže ga provjeri i iskušenji-
ma. Složićemo se sa tim da poeziju karakteriše pove-
zanost slika i osjećanja. U signalizmu ta povezanost
ne označava puko pravilo. Na razne načine ostvaruje
se ta veza, ali uvijek spontano. Kao što kontrast mo-
že biti jedan od vidova cjelinske filtracije subjek-
ta.

Važno je da se statičnost isključi. Protočnost
se daje svemu – ideji, radnji, značenju, zvuku. Signali-
zam zapravo senzoriše njihovo nastajanje i osuštinja-
vanje, probijajući granicu estetičkih načela. Da ih
porekne ukoliko su se ubajatili. Ukoliko se drže
opštosti i ofucanih emotivnih stereotipa.

Todorovićeva poezija najavila je preokret u smi-
slu ovladavanja intelektualnih, čulnih i drugih slo-
boda koje supstancijalizuju vokaciju i daju joj posve
nov transformacijski biljeg. U signalizmu ista riječ
može imati drugo konotacijsko obilježje, ako je
„opoziciona“ prema onoj koja joj prethodi ili onoj ko-
ja joj slijedi. Sve što se dešava u nizu, posebno govor,
nastalo čak i kao proizvod slučaja (kompjuterska poe-
zija), ima „mehaničku logiku“, koja je neodvojiva od
smisla, razumije se ako umijemo detektovati njegova
skrivena značenja. Za poeziju je to itekako važno, jer je
njena ljepota u skrivenostima, koje nijesu ništa dru-
go do oblik autorovog slućenja.

Pojedine pojave u prirodi, kao što su plima i
osjeka, nalaze refleks u imaginacijskom kodu. Poetska
misao ih prihvata kao „podstrekivače“ vlastitog ne-
mira. A mi znamo da je misao podložna mijenama i
oscilacijama, da traži odgovarajući ritam. Ritam
žurbenog i stišanog govora, koji je u stvari govor na-
izmjeničnih kontrasta, preuzetih iz miljea prirode.
I sam zvuk riječi u stihu oponaša pojavu nadiranja
ili povlačenja vode. Neki tumači jezika s pravom tvr-
de da je zvuk najčešće eho smislu!

Kako je sve u svijetu u oscilacijama, gibanjima i
prožimanju, poetski jezik preuzima ulogu dešifriza-
cije tih fenomena. U signalizmu su oni višestruki,
što govori o bogatstvu njegove kreacijske dejstveno-
sti. Vizuelno i fonično je najdominantnije, budući
da se te prepoznatljivosti efektno inkorporiraju u
stvaraočev izraz. Reklo bi se da izraz ima svojstvo
permanentne igre. Riječ je njen ulog!

Kod stvaraoca svaka je riječ simbol, a simbol je
presudan za ponašanje misli. Nije važno koliko je ri-
ječi u opticaju. Važan je njihov komunikacijski spreg.
I kombinatorika. U Todorovićevoj pjesmi „Čovek mo-
žda mrtav hoda“ ima svega četiri riječi koje su nazna-
čene u naslovu. Njihovo naizmenično „preslaganje“ mo-
že djelovati jednoobrazno. Kako su riječi date u uvi-
jek drukčijoj poziciji, metodom verbalne igre odsli-
kava u svijesti proces hoda kao sudbinske opsesije.
Hod se „indeksira“ kao suštost svijeta. Riječ možda
u pjesmi miri oprečnosti – relativitet i trajnost.
Šta je poeta ovdje nego tumač apologije sumnje. Bez nje
bi bio nemoguć čovjekov egzistentum.

Čitajući Todorovićevu poeziju, koja se iskazuje u
više vrsta, uočio sam da postoji čvrsta uzajamna veza
između akta govora i prirode tematskih polja koje taj
govor artikulišu. Čak i u klasičnim obrascima pje-
sme, Todorović pribjegava oneobičavanju doživljaja i
jezika. Bilo bi nelogično da postupa drukčije. Kao
avangardan pjesnik on teži modernoj upotrebi jezika,
gdje glavne atribute čine simbol i zvuk. Zašto? Zato
što njihova izvorišta nude neograničene mogućnosti
korišćenja. Zvuk služi kao neophodna prilagodlji-
vost izrazu. Uritmljava ga i melodijski oplemenjuje.
Čak i u pjesmama reduciranog izraza i naizgled tvrde
strukture, nalazimo mekoću zvučnosti, koja je karakte-
ristična za poeziju lirskih prosedea.

Pjesnik to čini da se pjesma ne bi obezličila.
Istina, on zazire od sentiš fazona, ali se posve ne
lišava emotivne supstance. Ne bar u „Zvezdaliji“,
gdje poeta vizionira kosmičku algebru na samosvojan
način. Kroz poetološke vizure.

Potreba komunikacije imanentna je poeziji više
no drugim duhovnim granama. Zato ona „izletuje“ i ta-
mo gdje joj do skora nije bilo pristupa. U naučne i teh-
ničke sfere. Njihovi dosezi i značenja verifikuju se i
kroz pjesnički govor. Toga je bio svjestan i signalista
Todorović, koji je u vrijeme kada je naša poezija zapa-
la u mrtvilo i anahronizam, posegao za novim stvara-
lačkim traganjima. Ona se, da naglasimo ponovo, naj-
prije manifestuju u modernoj kaleidoskopiji jezika.
Poetska transformacija ne trpi ograničenja.

Uvijek je okrenuta traženju, ukoliko računa na dejstve-
nost. A ona je moguća samo uz inovacije, koliko u jezi-
ku toliko i u vizijskoj razuđenosti ideja.

Todorovićeva signalistička poezija posjeduje vr-
linu uspješnog atlasiranja psihogene slike urbanih
sredina (zbirke „Recept za zapaljenje jetre“, „Gejak
glanca guljarke“ i druge). Ako pjesnik ne posjeduje
strast saznavanja, on ne može uspostaviti vezu između
bića i svijeta. Poeta je neprekidno obuzet strašću i
njegovo saznavanje svijeta prepoznatljivo je u dosjeti-
ci iznalaženja novog izražajnog instrumentarijuma.
Saznanje i želja proističu iz zajedničkog korjena i
kao takvi difuzuju ideje različitih modelacija. Čo-
vjeka uvodi u svijet prevashodno strast. Ona je po Bal-
zaku glavni činitelj života.

Kad smo već pomenuli transformaciju signali-
stičke pjesme, moramo istaći i njene alternativne
(izražajne) oblike. Njihov luk se kreće od konkretnog
zapisa kakav je uobičajen u svakodnevnoj komunikaci-
ji reklamokratije (zbirka „Svinja je odličan plivač“)
do spiritualne spirale stiha („Zemnik“). Shodno to-
me i tonalnost fonema kontrastno se ponaša – negdje
su niskog a negdje visokog intenziteta.

Na svim planovima signalizam se javlja u prepo-
roditeljskoj ulozi: da pođe dalje od poznatog. Uosta-
lom, njegova osnovna postulacija leži u prevazilaže-
nju empiričkih ograničenja. U sadašnjoj fazi tehno-
loškog razvitka elektronika ima presudnu riječ. Ona
po Makluanu mijenja i stvarnost i duh. Signalizam je
iz te odrednice izvukao suštinu svoje estetike, gdje
objekt (elektronski uređaj) postaje vrsta djelatnog su-
bjekta. Dakle, „mašina koja misli“.

Neko će reći da se time ubija čovjekova misao, ko-
ju – vjeruje se – ne može ništa nadomjestiti. Ona se
ne može ubiti, jer joj je zapravo čovjek dao takvu sti-
mulaciju. On selektira duhovni rječnik kompjutera,
podstiče svojim varijacionim mogućnostima samog
rukovaoca na pustolovne izlete duha. A šta se odigra-
lo sa senzibilitetom čovjeka? Da li je on skrajnut? Da
li ga je „mašina koja misli“ učinila mrtvim? Kako se
sve odigrava sinhronično, i ruka Boga i postupak čo-
vjeka, nije li saradnja čovjeka i mašine, naš duhovni
futur koji se ne smije poricati. Kompjuter upravo po-
sreduje u traženju novih duhovnih skrivalica, razvi-
jajući kod čovjeka izmijenjenu svijest i senzibilitet.
Signalizam „opipava“ puls takve (elektronske)
stvarnosti, reintegrišući saznanje i imaginaciju u
nove vrijednosti i vitalitete. Kako je naš čovjek još
uvijek vezan za ruralno, izlazak u urbano psihološki
ga zamara i opterećuje. On bi vječno da ostane u; dje-
tinjstvu, bez odrastanja. Signalizam računa na odrasta-
nje kao na neizbježnu postulaciju promijenjene svije-
sti. Sadašnje vrijeme traži konstituente i na planu
estetike. Tu mislimo na nove mogućnosti u izražajnoj
sferi, posebno u sferi jezika i simbola. Bez njih nema
puta u duhovne slobode preobražujućeg tipa. Nije li
težnja za tim vrijednostima putokaz toga preobraženja.
Stvaralački duh uvijek je okrenut dolazećem. Na toj ma-
trici i signalizam gradi svoje vjeruju.

Iako znamo da je vrijeme zbir stečenih i prošlih
događaja, ono poput alke nadovezuje trenutak na trenu-
tak, preobraćajući ideje (a sa njima i ostalo) u nove
značenjske okvire. Nova estetika, a u nju ubrajamo i sig-
nalistički pokret, preuzima elemente modernog proji-
ciranja stvarnosti. One izvan nas i one u nama. To či-
ni dvojako – putem stečenog iskustva koje se decenija-
ma sticalo i putem inovacija u evokaciji, u izrazu.
Sve što je primjereno duhu uzeto je za stvaralač-
ki čin, posebno mašta, koja u signalističkoj poeziji
dinamizuje doživljaj i uvećava kreacijske učinke. U
njoj se misao ne svodi na golo bilježenje stvarnosti.
Podtekst je dominantan. Tamo je misao istovremeno
okrenuta i ka visini i ka dubini. Čak i u poeziji ša-
trovačkog govora, nalazimo živ tok asocijacija. One
imaju „štoserski“ štimung, iako se tu najviše radi o
nepredvidljivim psihološkim složenicama, odjeve-
nim u ruho stiha. Tu poeziju odlikuje „opora“ suglas-
nička zvučnost.

Zvučnost često pominjemo, s razlogom. Ona doži-
vljajni fundus čini prijemčivim uhu i svijesti. Zvuč-
na jezička komponenta privlačila je mnoge pjesničke
stvaraoce, između ostalih i Malarmea, koji je prema
tome fenomenu bio izuzetno osjetljiv. Pa i naš Laza
Kostić, bar u poeziji oniričkih sazvučja, zadivljuju-
će se predavao talasima zvučnosti. I kod Todorovića
je zvučnost naglašena. Do agresivnosti.

Ovdje pominjemo i bogatu „inventuru“ izraza. Sve
se može udjenuti u tkivo pjesme. Na tom planu nema re-
strikcija, makar da neke riječi djeluju banalno. A ni-
je tako. Zavisi kako se pojedina „nezgodna“ riječ im-
plementira u cjelinu raspoloženja. Riječ je često i sa
ironijskim zasjekom. Pored akustičkog, kad se poetski
združe, i riječi imaju živu motoričku snagu, hitre
izgovorenosti. Nekad se poeta služi direktnom poru-
kom, a nekad slikama prikrivenih značenja. I u jednom
i u drugom slučaju ishod je plodonosan. Invencija ih
je takvim učinila!

Signalizam se u svojoj stvaralačkoj “nomenklatu-
ri“ drži principa da smo to što jesmo, ali isto tako
da smo uvijek drugi i drukčiji. Različitost doživlja-
ja tih mijena vidno je emitovana u Todorovićevoj poe-
ziji. U igru nastajanja pjesme uvodi se trenutak kao osa
imaginativnog čina. On se vizijski kristališe, po-
stavši oživotvoreni subjekt, doživljaj. Vizija doži-
vljaju daje život duže trajnosti. Signalistička poezi-
ja „razapeta“ je determinantama protivurječnog svije-
ta, hvatajući njegove egzistentne impulse i zasanjenja.
Moderna psihologija zastupa stanovište da se
život ne može svesti na trajanje bez događanja. Onda
bi to bio prazan život. Tako je i sa poezijom. Ako u
njoj nema životne strujnosti, a nju pospješuje imagi-
nacija, verbalni činioci sami po sebi ne mogu očuva-
ti njen vitalitet. Oni su „posluga“ imaginacije. Njen
dejstvujući faktor. Poetika jednog djela obuhvata vi-
še odlika. Pa ipak, elemenat verbalne strukture biva
prioritetan. To znači da se poetski entitet ne može
zamisliti bez lingvističkog udjela.

U signalizmu mnogo se polaže na verbalnu struk-
turu kazanog. Istina, ona je različita od žanra do žan-
ra. Međutim, sve te žanrove povezuje sličan poetski
imenitelj. A on se ogleda u tome da se subjekt iskaže sa
neistražene strane. Otuda toliko neočekivanih slika,
pojmova, zvukovnih skala, metafora. Poetsko predsta-
vlja zlatnu nit u svim sferama izraza, čak i u filmskoj
storiji. Pomenimo samo Bunjuelovog „Andaluzijskog
psa“. Poetsko je dobilo posebnu jačinu. Jakobson ga ne
vidi samo u jeziku, nego u cjelokupnoj teoriji znakova.

Njima stvaralac daje produžena značenja. Ništa ne
smeta što mijenjaju poredak, u stihovnom nizu.
Mnoge Todorovićeve pjesme dojmile su mi se druk-
čijim kod ponovnog čitanja. To drukčije označava sudje-
lovanje u njihovom naknadnom tvorenju, obavezujuće me
na saučesništvo. Ja bih to nazvao vrstom posvojenja. On
predstavlja viši oblik čitanja, odnosno dočitavanja
teksta. Jezik u pjesmama ima i svoje ekvivalente, sao-
bražene iskaznoj potrebi. Javljaju se kao pojačavači
utiska, a čitanje mora da računa i na taj fenomen.
Todorovićeva poezija je istraživačkog tipa. To se
više odnosi na značenjske odredivosti teksta nego na
sam jezik, iako on ima izuzetno satvorenje i savitlji-
vost. Poeta najviše koristi slobodan stih, jer omogu-
ćuje širenje izraza do neslućenih granica. U njegovoj
poeziji postoji savršen red, u metričkom i u svakom
drugom smislu. Može se pomisliti da su Todoroviće-
ve pjesme nastale na podlozi automatizma, preuzetog
iz nadrealističke riznice. On je nadrealistička var-
ničenja stišao. Oprirodnio njihove „nelogičnosti“,
preusmjerivši sve na svoj signalistički kolosjek, ko-
ji ima drukčije obrasce versifikacije i drukčije kon-
stante dešifrovanja svijeta. Po duhu avangardan sna-
žno je uticao na modernitet naše savremene poezije,
skinuvši sa nje negve anahronizma i jednosmjernosti.
Okrenuo se širim vidicima i dubljim slobodama,
što samo po sebi predstavlja renesansu koja se dugo
čekala.

http://www.rastko.rs/cms/files/books/487644a5912a3