Monday, August 17, 2009

Intermedijalnost u signalizmu i neke postavke signalističkog romana

Zvonko Sarić


Stvaralačko eksperimentisanje s intermedijalnim izražajnim formama sadržano je u praksi signalizma kao jedan od uočljivih kontinuiteta ovog stvaralačkog pokreta. Izražena intermedijalnost u kontinualnom toku umetničkih ideja i praksi, povezuje različite generacije koje su doprinosile signalizmu. Publikacija s naslovom: Iz signalističkog dokumentacionog centra 1, (Signal, Beograd, 1999), koja sadrži prepisku nekih od učesnika ovog stvaralačkog pokreta s osnivačem signalizma Miroljubom Todorovićem, pruža uvid u začetak otvorenog procesa eksperimentalne prakse koja teži kombinovanju verbalnog i vizuelnog.

Pismo Marine Abramović, napisano proleća 1971. godine, sadrži na samom početku numeričku situaciju i podsituaciju: Marina 13 Zoran 13, 13+13=2x13, i to je naracija. Marina Abramović piše u tom pismu da otkako zna za sebe, slika i sve vidi kroz boju i formu, piše da je slikarstvo za nju najsigurnije tle, ali naznačuje da je nju signalizam jako zainteresovao i da je tokom studijskog boravka u Zagrebu počela intenzivno da razmišlja i igra se sa slovima, a onda je počela i da radi pronalazeći i stvarajući sve više relacija između svog slikarstva i slova. Marina piše da je shvatila da su mogućnosti slova neiscrpne, a razmišlja i o materijalima na koje bi se slova upisivala. Pismo Slavka Matkovića iz 1972. godine, u kojem piše o svom napregnutom radu na signalističkom stripu, kazuje nam da je ponovo u pitanju težnja da se ostvari spoj slike i slova, dok Ljubiša Jocić u svom pismu, napisanom 1975. godine, piše Miroljubu Todoroviću da je upravo u fazi stvaranja nove signalističke knjige koja će sadržati tekst, sliku, crtež, belinu i znak. Iz pomenutih pisama očituju se težnje nekih od aktera signalizma koje su i ostvarene u praksi ovog pokreta. Težnje za ostvarenjem spoja literarnog i likovnog predstavljanja imaće svoje ishodište u signalističkoj vizuelnoj poeziji koja pored likovnih sadržaja nudi i vidljiv jezik.

Realizacija signalističke poetike u samizdatu poezije Ilije Bakića U slavu dekadnog sistema ili o AEIOU, i ispoljene težnje u njegovom romanu Novi Vavilon, primeri su promišljanja i u praksi sprovedenog spoja verbalnog i vizuelnog. Pored zasebnih ostvarenja signalističke vizuelne poezije, Ilija Bakić iskušava modalitete vizuelnog dejstva i u svojoj poeziji i prozi. Prilikom primene vizuelnih elemenata i njihovom kombinatorikom Bakić organizuje verbalni materijal stvarajući formu za estetske informacije. Primenom načela eksperimenta Bakić pored alfabetskih situacija konstruiše i numeričke postavke primenjujući u svojoj praksi postupak koji ću sada uprošćeno pokušati da predstavim. Napišemo: 2+2=4 i to su dva sabirka i njihov zbir, ali 2+?=! je numerička podsituacija, i to je već naracija. Isto tako, brojevima predstavljeno odbrojavanje unazad, u kontekstu teksta, takođe predstavlja naraciju. Numeričke postavke i podsituacije pružaju bezbrojne mogućnosti u sadejstvu s verbalnim. Postupkom pretapanja verbalnog i vizuelnog Bakić estetske informacije kompleksno enkodira geometrizmom i upotrebom jezika matematike. Pri tome Bakić vrši redukciju vizuelnog sadržaja na elementarne geometrijske jedinice, otvarajući tim postupkom mogućnost kompozicije sastavljene od geometrijskih elemenata, tako da se u slagalici pojedinačni elementi usklađuju u vizuelno-verbalnu celinu. Za Bakića je bitan i temporalni aspekt koji postiže upotrebom jezika matematike, ritmom brojeva, dok primenom geometrije iskušava i naša opažajna pravila koja počivaju na geometrizaciji sveta. Harmonija je u skladu s geometrijom, ali sučeljavanjem mnogoznačnosti sadržanih u verbalnom i grafičkom, suprotnosti se u ovoj poeziji prožimaju, inteligibilno i čulno se prepliće, kao i apstraktna geometrijska uređenost s vrenjem reči. Prožimanjem stroge geometrijske logike i energije materije poezije, slovnih i znakovnih celina, red izvire iz haosa u Bakićevoj Slavi dekadnog sistema.

Žanrovske transformacije karakteristične su za roman na kraju 20. veka i s početka novog milenijuma. Bakićev roman Novi Vavilon poseduje karakteristike socijalne fantastike, ali u njemu ne postoji tradicionalna čistoća žanra naučne fantastike. Bakić je u ovom romanu primenio i neka iskustva iz signalističke prakse, zasnovane na poetici pokreta. Bakić upotrebljava svakodnevni, kolokvijalni jezik prilikom gradnje teksta, dok jezik štampe, reklama i mas-medija, citate i inserte upotrebljava kao matrice koje preobraća dajući im nova značenja. Sledstveno iskustvu signalističke prakse, Bakić primenjuje intermedijalnost preplitanjem verbalnog i vizuelnog, narušavajući stereotipnu organizaciju teksta prozorčićima, pravougaonicima, u koje upisuje preobrnute matrice ili tek inserte, kojima se opet menja značenje u kontekstu inercije bolesti, nemorala, zla i ravnodušnosti prema krivici, koje se kotrlja u poglavljima romana. Ovi grafički izdvojeni inserti svojim humorno-ironičnim stavom ostvaruju prkosnu autonomiju usred fraktalne slike vremena. Dijalozi su u slengu i upravo upotrebom slenga Bakić daje plastičnu sliku polusveta Novog Vavilona. Sličnu brzinu konkretne akcije i slikovitost gradskog polusveta nalazimo i u višesmislenoj šatrovačkoj poeziji, koju je pisao Miroljub Todorović, istražujući šatrovački govor i stvarajući pesme na njemu. Praksa Ilije Bakića da eksperimentom ostvari autentičan izraz u nastojanju prevazilaženja zasnovanih shematičnosti strukture romana, predvidljivosti i tradicijom zadatih elemenata, naznačuje mogućnosti za dalji eksperimentalni rad u težnji da se napiše signalistički roman.

Razmislimo ovom prilikom zašto nadrealistički romansijerski pokušaji nisu uspeli. Nadrealistički stav prema romanu karakteriše negacija žanra realizma, ali krajnost nerealnog pogleda na svet, iz kojega je proistekao hermetizam nadrealističke poezije, nije pružao mogućnost pisanja nadrealističkog romana. Ukidanje priče nije bilo rešenje, niti će ikada biti. Praksa je pokazala da stil ne može biti jedini oslobađajući činilac. Oslanjanje isključivo na mogućnosti formalnih dostignuća odbacivanjem sadržaja neće se pokazati svrsishodnim, i to su nadrealisti morali znati ako su nakon poezije hteli pristupiti i pisanju nadrealističkih romana, a jesu hteli. Rešenje nisu pronašli razmišljajući o mogućnosti potpunog ukidanja tradicionalnih elemenata romana, jer je to jedna besmislica. Šta su rezultati? Aleksandar Vučo je u vreme zamaha beogradskog nadrealizma napisao Koren vida (Beograd, 1928), ali taj roman nije reprezentativan za nadrealizam jer pokušaj ostvarenja nadrealističke forme samo prekriva prisutan lirizam, a u romanu Dušana Matića i Aleksandra Vuča Gluho doba (Beograd, 1939) već je uočljivo pomirenje s tradicionalnim postupkom. U ovom romanu se uvažava pozicija sveznajućeg pripovedača. Čak ni u antiromanu Marka Ristića Bez mere (Beograd, 1928) u kojem su primetni spojevi „nečitkog“, esejističkog, te poetskog teksta, nivo izraza nije se pokazao dovoljan. Nastojala se razbiti harmonija, ali orijentir novog sažimanja nije postojao. Činjenica je da se ostalo na predgovorima nenapisanih nadrealističkih romana. Suviše pridavanja značaja efektu u nadrealističkoj poeziji nije moglo produktivno rezultirati u prozi. Odgovor iracionalizma, bez trunke racionalizma, sigurno nije odgovor na ono što je unapred formirano u literaturi i što se želi prevazići. Nekonvencionalna rešenja nadrealističke poezije neće se pokazati dovoljna za pisanje romana, kao što ni negacija smislenosti nije rešenje kojim bi se izbegla reprodukcija starih ubeđenja, a hermetičnost je ćorsokak i prećutkivanje, jer osnova ljudskog izražavanja svakako nije mistika i hermetizam, kao što to nisu ni nerazumljivost i nekoherencija. Zašto insistiram na sadržaju. Jednostavno je shvatiti da sadržaj ne mora posedovati podrazumevajuće kulturne norme i vrednosti, i upravo sadržaj zasnovan na poetici signalizma omogućuje pisanje signalističkog romana. Praksa signalizma zasnovana je na poetici koja je proistekla iz eksperimentom stvorenih dela i upravo ovakvo postojanje poetike signalizma omogućuje nastojanje da se napiše signalistički roman. Zbog čega su prisutna intermedijalna nastojanja i eksperimentalne težnje rada u jeziku tokom signalističke prakse? Postojeće etičke, političke i religiozne vrednosti su devalvirane. Te vrednosti je masovna kultura odavno učinila trivijalnim. Jedna od osnovnih težnji signalističke stvaralačke prakse jeste stvaranje novih, nedevalviranih estetskih informacija koje čine osnovni oslobađajući činilac umetnosti. Probijajući se kroz fetišne formacije klišea uslovljenih reakcija koje je uspostavila kulturna industrija, signalistička stvaralačka praksa ne poseže za eksperimentom samo zbog gradnje stila u formalističkom smislu nego sledeći zasnovanu poetiku signalizma koja sadrži pogled na svet, a koji je izražajno ostvariv sledstveno principima poetike, pronalazi mogućnosti izražavanja i u jeziku signalističkog romana. Tržišna ekonomija je promenila profil institucije i publike. Signalizam je odavno shvatio reprezentativnu funkciju medija. Razmišljajući o romanu, koji je jedan od reprezentativnih proizvoda kulturne industrije, nužno je promišljanje o zasnivanju kritičkog instrumentarija unutar ove forme, dakle o mogućnostima prisvajanja upravo romana kao reprezentativnog modela kulturne industrije, jer je roman jedan od formalnih matriksa jezičkog modela postojećeg kulturnog sistema. Signalizam se ne bavi mišlju o „razaranju“ romana, nego o stvaranju signalističkog romana. Težište signalističke prakse je uvek rad na jeziku i u jeziku. Takva praksa neće biti pokušaj reprodukcije sveta nego težnja gradnje nove realnosti primerene čoveku i njegovoj univerzalnosti, uz subverzivnost usmerenu prema kulturi konzumacije i procesima proizvodnje neutralnih jezičkih modela. Nakon ostvarenja signalističke vizuelne poezije, te rada u jeziku raznorodnih žanrova signalističke verbalne poezije i intermedijalne prakse, ostaje da se samom praksom reši da li će se pisanje signalističkog romana ostvariti primenom iskustva dosadašnje intermedijalne prakse ili samom verbalnom praksom.


No comments:

Post a Comment