Friday, August 14, 2009

U kontekstu svetske neoavangarde


Dušan Vidaković


(Ilija Bakić, Zvonko Sarić: Preko granice milenijuma, “Feniks”, Beograd, 2005.)

Kada je, pre više od četiri decenije, impresioniran Kandinskim, ranim Mondrianom i, posebno, Mišoovim tašizmom, maštao o fuzionisanju prirodnih nauka sa lirikom, beogradski pesnik Miroljub Todorović verovatno nije ni slutio da će, iz tih neizvesnih serpentina duha, izrasti dugovečan i plodotvoran autohtoni stvaralački pokret srpske kulture. Reč je, razume se, o signalizmu povodom koga je, od sredine prethodnog veka, pisano i puno, i stručno, pa i kontroverzno, uključujući i minucioznu doktorsku tezu poznatog poljskog pesnika Julijana Kornhauzera odbranjenu na, maltene mitskom, Jagelonskom univerzitetu u Krakovu 1981. godine. Ipak, ono što u priči o signalizmu najviše imponuje jeste permanentno zanavljanje njegovog aktivizma oličeno u činjenici da Todorovićeve strategije doživljavaju drugu mladost i neočekivana čitanja u radovima mase novih i svestrano obrazovanih autora. Taj talas budućnosti suvereno predvodi dubl vojvođanskih neoavangardista, sada već, srednje generacije – Vrščanin Ilija Bakić (1960) i Zvonko Sarić (1963) iz Subotice.

Još pre desetak godina njih dvojica su, udruženim snagama, napravili i samizdatski publikovali inventivu, koliko i društveno angažovanu zbirku vizuelne poezije “Želite li besplatno da letite?”. Do tada znani prevashodno po naučno-fantastičkoj provinijenciji (Bakić), odnosno bitničkoj auri (Sarić), ovim naslovom oni su dali otkrivalački doprinos svom kredu, ali i samom signalističkom pokretu. Potom je usledio niz novih knjiga, eseja, prikaza, javnih istupa kojima su se njih dvojica etablirali kao dostojni baštinici Todorovićeve neutoljive želje da se kompromituje tradicionalno.

Potvrda takvog statusa je i promišljeno koncipirana knjiga ogleda ovog dueta “Preko granice milenijuma” koja iza uvodnog, zajednički potpisanog, programskog zapisa “Lakim korakom u svim smerovima”, donosi još tridesetak tekstova ravnomerno raspodeljenih između Bakića i Sarića i, dobrim delom, već publikovanih u domaćim dnevnim listovima, odnosno specijalizovanoj periodici. Povezani zajedničkim imeniteljem – analizom množine aspekata signalizma – oni za referentnu i vrlo zahvalnu tačku istovremenog “zavirivanja” i u juče i u sutra pametno upotrebljavaju retku životnu egzotiku kakva je razmeđe milenijuma. Makar bi tako odabran reper, pogotovu u Srbiji, mogao patiti od balasta na-silu-Boga fabrikovanih, štaviše neukusnih konotacija, u ovom slučaju se ispostavlja kao srećan izgovor za “podvlačenje crte”. A signalizam se ukazuje u neočekivanom, no vrlo logičnom obličju kao interkontinentalna pojava koja, od kosmopolitske, klizi ka antiglobalističkoj prirodi, dokazujući da su ta dva, prividno isključujuća, pola, zapravo, principijelno kompatibilni, nužni jedan drugom, sveprožimajući.

Napred navedeni uvidi umnogome duguju impulsu koji su autori dobili iz debata Miroljuba Todorovića publikovanih u njegovim knjigama “Štep za šumindere” i “Pevci sa bajlon skvera” pre više od dve decenije. Kada se tome doda Bakićevo i Sarićevo pouzdano poznavanje konteksta svetske neoavangarde i multidisciplinarni pristup, onda je i sasvim očekivano što su obojica uspeli da vešto prevrednuju univerzalne standarde umetnosti, ali i drugih domena civilizacije.

Presudan efekat tog, uspešno izvedenog, zahvata leži u istini da su i Bakić i Sarić stvaraoci koji i konkretnim ličnim delom umeju itekako umešno da praktično demonstriraju to o čemu “teoretišu” što najrečitije potvrđuje više od 20 njihovih vizualija štampanih uz ovoj rukopis. Osim toga, tu je sjajna predispozicija da je ovde reč o izvanredno kultivisanim ličnostima čija misao obazrivo, ali ne i bojažljivo analizira fenomen koji je odabrala. Nije ih komplikovano i naporno slediti, što je kvalitet koji se ne postiže sam-od-sebe, već se stiče istinskom, rasterećujućom erudicijom koja nije sama sebi svrha, nego je posledica dugog i ozbiljnog procesa. Stoga im se veruje čak i ako se, katkad, na prvi pogled, zapletu u koliziju. Iz vazda solidne građe Bakićevih/Sarićevih argumenata proističe jezgrovitost zaključaka do kojih nas vode u finalima svojih zapisa čija je temperatura uvek diskretno povišena.

Naravno, svoje stavove oni su izdašno nadenuli nizom kritičkih prikaza knjiga kao što su “Žeđ gramatologije” Miroljuba Todorovića, “Avangarda, neoavangarda i signalizam” Milivoja Pavlovića, “Indigo” Slobodana Škerovića ili almanah “Signalistička utopija”, a zatim i ogledima o stvaralaštvu Ljubiše Jocića, Slobodana Vukanovića… Ti prilozi ovde nemaju ulogu isticanja vrednosnog suda o posmatranom radu, već su neka vrsta transmisije kojom Bakić/Sarić posreduju javnosti svoje estetičke uzuse.

Sve izneto ukazuje da su se Banaćanin i Bačkanin u istraživanja širom signalizma, čak do uspostavljanja otkrića koja dovode u drugačije relacije pojedine aksiome, upustili nakon delikatnih pripremnih radnji sa pogledom na opštekulturne vedute. Mada ni Bakić, ni Sarić nemaju formalno literaturno obrazovanje, sklad njihovih zapisa neretko prevazilazi manire popularnog pisanja primičući se akademskim standardima. Taj kompliment na videlo izvlači i jednu od malobrojnih zamerki knjizi “Preko granice milenijuma”; jer u zaleđu njenih tekstova izostaju fusnote koje bi, kao danas omiljene informacije o “prijateljskim” linkovima na kakvom Internet-sajtu, povukle čitaoca dublje u (beskrajnu?) spiralu interaktivnih autorskih asocijacija u kojima se i nije uvek neophodno i moguće razabrati na “prvo čitanje”. Ovo tim pre budući da su oba pisca vrlo sklona da se povedu za “znakovima pored puta”, da čine digresije od markiranog pravca što je, uostalom, i neophodno očekivati od istinskih signalista kojima, takoreći, ni jedna granica nije dovoljna. Pri tom, možda i usled nedostatka pouzdanog oslonca, Sarićevi izleti ovakve vrste su učestaliji i odvažniji, dok su Bakićevi precizniji i upotrebljiviji, neretko zasnovani na njegovom briljantnom poznavanju medija.

Međutim, u suštini, bez obzira kolike iskorake kojekuda činili, oni obrađuju isti teren, gde će jedan, ukoliko nešto u svojim opservacijama i propusti, biti, verovatno i nehotično, nadopunjen od svog saputnika. I takva šarmantna uzajamnost, pogotovu na opustošenoj spisateljskoj sceni Srbije, gde su pokvarene mašte zaoštrene do besmisla, akt je vredan specijalne naklonosti. Hoću reći da, uprkos tome što je linija razdvajanja između Ilijinog i Zvonkovog potpisa sasvim nedvosmislena, dragoceni duh koautorstva, uz pozitivnu signalističku sabornost u kojoj je nastao, navode na nadu da su projekti kao što je roman “Gluho doba” nadrealista Aleksandra Vuča i Dušana Matića, od pre sedam decenija – još uvek realni.

Dakle, fokusirajući životnu i, njoj naspramnu, stvaralačku stvarnost iznutra, iz pozicije neposrednih učesnika i svedoka, Ilija Bakić i Zvonko Sarić su knjigom “Preko granice milenijuma” stvorili sadržinski, konceptualno i tehnički nepatvoren ful-signalistički, složen i provokativan artefakt. Nesumnjivo je da će, u vremenu koje dolazi, biti u poziciji da se, upravo po njemu, ravnaju mnoge akcije važne za signalizam. Što će reći: za sve nas.

(Objavljeno u časopisu SAVREMENIK br. 146-147-148, 2007 i u almanahu DEMON SIGNALIZMA, Beograd, 2007)

No comments:

Post a Comment