Tuesday, August 18, 2009

Barokna ekskurzija u Vavilon

Slobodan Škerović


Ilija Bakić, „Novi Vavilon“ prosa brutalis – Vavilon gori, Knjiški krug, Kanjiža, 2001.

...uspavanka svakodnevice učinila nas je pospanim.

Karlos

Budući poznat kao ljubitelj i pisac naučne fantastike (SciFi) Ilija Bakić namah zbunjuje čitaoca svog romana Novi Vavilon. Ovaj superrealistički roman toliko je antiutopijski, da su neminovna poređenja s književnim ostvarenjima svetskog ranga – gde god je tema romana antiutopija, tu se uvek podrazumeva nekakva SF modulacija. Tako se i pisac ovog eseja već nakon prve pročitane stranice zapleo u pokušaj razlikovanja fantazije od stvarnosti – pobedila je stvarnost, koja u potpunosti odmenjuje fantastiku. Dakle – moćni realizam, i to ne dostupan svakome, sem preko literature, ali za mnoge ni manje ni više nego baš to. Život kao brutalna literatura, koju piše sam Bog.

Kao da Vavilon niče na pepelu Sodome i Gomore, sprženih gradova koji se trolovski regenerišu u još goru, ogoljeniju verziju Dilejnijevog apokaliptičkog romana Dhalgren. I dok mi uživamo u dotrajavajućim enklavama evolutivnog ćorsokaka u društvu u kome se korupcija dojmi tek kao problem koji ga razjeda, u ovom romanu oportunistička rđa je jedino društvo, i nema nikakve nade da bi moglo biti drugačije. Sve je pucačina u prvom licu, svedeno na nivo opstanka, na međusobne borbe opstanaša – do najapsurdnijeg apsurda – a Bakić je majstor redukcije elemenata sveta u kome se jedino opstaje, sveta u kome je lično vreme ukinuto i postoji samo opšte, sasušeno vreme bioloških funkcija. Pojedinci, grupice, grupe, države, globus – svi su na istom bojnom polju, komunikacija između grupa je preko/između (fanatizovanih) gafova pojedinaca, a sve ostalo/dekor je simulakrum društva, lokalne i globalne civilizacijske vukojebine. Svet u kome su ljudski likovi razbacani u 3D prostoru masovne multiigračke video-igre u kojoj je sve dozvoljeno.

Kletva Filipa K. Dika pada na jedan deo sveta, pa na drugi, tek je proklijala, al zatrti se ne može i već se razmnožava. Ako se neko naviknuo na pravolinijsko, bespovratno vreme – nek se odmah odvikava! Ovde je putovanje u vremenu najlakša stvar na svetu. Sva istorija se slila u apsolutnu postmodernost, životinjski instinkt zamenjuje filozofiju, generacijski jaz je samo to – mlado istiskuje staro, jači kontroliše slabijeg. U ovom delu pozitivaca nema, kao u Pekimpoovoj Divljoj hordi, samo tamo su se ipak deca u idealu volela, a ovde su ona imitacija odraslih – s dominantnom idejom samoosakaćivanja i fiksanja. Deca trpljenjem bola dokazuju odraslost. Detinjstva nema. Iskustvo je potvrda primordijalnih fantazija.

Svet je sveden na svet untermenša. Uzalud prorok viče, ljudi slušaju samo sebe. Likovi iz igrica vaskrsavaju kao živi ljudi, ali koji je to modus razlikovanja – virtuelni život u konkretnom svetu, ili konkretni život u virtuelnom svetu?

Novi Vavilon je roman o postmoderni. A koji bi pa bio oblik te NIŠTAVNOSTI ako ne baš taj, oblik-voda koji ispunjava sve šupljine beskonačne praznine? I ko je šta rekao, i kad se šta dogodilo, i uopšte šta se dogodilo i kome, sve je to neobavezna jeka konkretizovana u smrad spaljenog grada, u smrad grada obožavatelja Đubreta. Šta sve ljudi ne znaju jedni o drugima – i ne žele da znaju! Jes vala. Rokaj brale. Nije ti i nana rodila.

Na kraju krajeva, evo i vesti za kojom žudim i iz dana u dan kupujem novine u nadi da ću je pročitati: Predsednik je umro. I... Osuđenik umre bez trunke dostojanstva... Ako je istorija stala, redosleda nema – postoje samo anticipacije, omaži, originalna rešenja, ali ponavljanja nema.

Ovaj roman dostiže svoje vrhunce pre vrhunca – roman je pisan kao fuga i gromoglasno odjekuje u duši čitaoca. Zbog striktno monadističkog tretmana vremena, radnja se odvija u konstantnim naletima koji nikako ne popuštaju i ne dozvoljavaju predah. Ako je jedan junak/događaj iscrpljen, tu je odmah drugi, pa treći. Note odjekuju i mešaju se ne smetajući jedna drugoj. Iznenađujuća je virtuoznost – kažem iznenađujuća, misleći na one znalce domaće literature koji se napajaju iz zvaničnih, kontrolisanih medijsko-izdavačkih potočića, ovenčanih mnogobrojnim bršljanima obezvređenih nagrada. Kako je slep taj svet nadzemnog života! Kako je u njemu sve skriveno – iz njega sve odstranjeno, degenerisano entropijom hrpa potrošenih reči i osećanja. Mislim na one – UBI IH PREJAKO IZNENAĐENjE – što se zaklanjaju od otkrovenja. Tako nam se Ilija Bakić otkriva kao virtuoz u gluhoj sobi. Kao Brojgel ili Rembrant viri iz budžaka svoje slike i prorokuje odabranima. Kao pesnik na kraju Knjige koji deli pravdu poročnima, mlakima i bezočnima.

Prirodna materija filovana hemijom.

Novi Vavilon je knjiga koja se prirodnom lakoćom nadovezuje na New Wave SF-a, zlatno doba spekulativne fikcije, slično mnogim drugim umetničkim ostvarenjima s kraja dvadesetog veka. Ovde bi Murkokov Džeri Kornelius bio u svom elementu, Tarantino bi rado maznuo pregršt kadrova, a Lilu bi umrla od nepostojanja ljubavi. Romantika, koje u knjizi uopšte nema, razvija se i guši čitaoca kao aura bolne nostalgije – sve ono čega više nema, budi se u čitaocu i buni, prisiljava ga da se odredi prema Gradu poroka, prema oštroj, ekspresionistički isklesanoj fikciji koja to više nije. Čitalac odbija da prihvati stvarnost romana, ali naslovi u dnevnoj štampi prepisani su iz knjige. Deus ex literatura stvara svet konačnog suočenja sa zlom.

Tako se ovde rađa novi čitalac, čovek koji zakoračuje u roman i ostaje zauvek u njemu, jer umetnička percepcija koju prezentira Bakić predstavlja usavršeni model čulnog aparata, osetljiv na do sada nevidljive frekvencije stvarnosti koja nas okružuje, pa evolucija proističe iz kreacije, mutacija se aktivira i vreme življenja poprima novi značaj. Actio umetnika ima tu moć da remodulira živu materiju. Kada nestane obrazac, ostaje improvizacija, a ona je stvaranje sveta u trenu. Stoga je Novi Vavilon mnogo više od alternativnog viđenja, on je konkretna intervencija koja na čitaoca stavlja teret odgovornosti s obzirom na iskušeno.

(Objavljeno u knjizi HIMERA ILI BORG, Beograd, 2008)

No comments:

Post a Comment