Wednesday, August 19, 2009

Trajno vreme: Signalizam


Dušan Stojković


Vreme signalizma / The Times of Signalism, Bibliofilsko izdanje, Društvo umetnika signalista, Beograd, 2006 i Gradina, br. 10, 2005.

Zbornik Vreme signalizma, štampan najpre kao separat niškog časopisa Gradina (broj 10, 2005), jedan je u seriji zbornika koji su signalisti izdali tumačeći ovaj znameniti, dugotrajni, naš i internacionalni istovremeno, književni pokret. Prethodili su mu: Signalizam, „Koraci“, Kragujevac, 1976; Signalizam `81, KPZ Odžaci, Odžaci, 1981; Signalizam - avangardni stvaralački pokret, Kulturni centar Beograda, Beograd, 1984; Signalizam u svetu, Beogradska knjiga, Beograd, 1984; Signalistička utopija, Signal, Beograd, 2001; Signalizam, umetnost trećeg milenijuma, Signal, Beograd, 2003; Glasovi planetarnog - vizije signalizma, Signal, Beograd, 2003; Razmišljajte o signalizmu / Think about Signalism, Signal, Beograd, 2004.

Avangardni književni pravci i pokreti, po logici stvari, okupljaju grupe stvaralaca koji se ogledaju u različitim umetnostima i koje na okupu drži zajednička, u prvi mah veoma koherentna i jedinstvena, poetika. Potom, sledi osipanje, stvaralačko disidentstvo. Istovremeno, dolazi do pristupanja novih članova koji unose neophodnu svežu stvaralačku krv i omogućuju dalje trajanje, ali i obnavljanje, „usavršavanje“ samog pokreta. Važilo je to i za dadaizam, i za ekspresionizam, i za futurizam, i za nadrealizam i za mnoge druge književne pokrete i pravce. Prava avangarda relativno kratko traje. Što je eksperimentalnija, tim je kratkotrajnija - kao da je pravilo njenog delovanja. Izazivajući umetničke potrese, veoma brzo sagori. Desilo se to, očigledno, sa dadaizmom ili našim zenitizmom. Nadrealizam je uspeo da potraje, pre svega, zahvaljujući stvaralačkoj energiji Andre Bretona i nesumnjivoj vrednosti ostvarenja novopridošlih nadrealista. Signalizam, jednako kao i nadrealizam, zahvaljujući pre svega neiscrpnoj energiji, ali i nesumnjivoj vrednosti novonastalih dela, njegova začetnika Miroljuba Todorovića, kao i raskošnom talentu nekolikih neosignalista, uspeva da se održi na našoj, i svetskoj, umetničkoj sceni već četrdesetak godina. Pri tom se neprestano transformiše, osvaja nove žanrove, postaje polivalentnim, na izvestan način se i akademizuje. (P)ostaje književnom činjenicom koja se mora uvažavati. Gotovo svi (izuzeci se mogu nabrojati prstima jedne ruke) naši avangardni umetnici, počev od kasnih šezdesetih godina do danas, prošli su kroz signalizam ili bili, barem, dobrano njime okrznuti.

Vreme signalizma se „otvara“, „izmrvljenim“, rizomskim(?) esejem, poetičkim tekstom sastavljenim od izdvojenih rečenica nastalih u periodu od 1975. do 2003. godine prvog signaliste Miroljuba Todorovića. U njima se, između ostalog, gotovo rečnički, govori, npr. o različitim vidovima signalističkih ostvarenja / pesama (vizuelnim, konkretnim, foničkim, fenomenološkim, apejronističkim). One grade poetičku kičmu signalizma kao književnog pokreta. Gnomske su do srži. Navodimo nekolike koje vredi zapamtiti: „Nova jezička stvarnost u šatrovačkoj pesmi“; „Govor - samosvest stvari“; „Signalizam - sveobuhvatna poetska vizija sveta u planetarnom i kosmičkom smislu.“ Todorović citira Pola Valerija i, posebno, Maršala Makluana čije se misli ukazuju kao inicijalne kapisle nekolikih signalističkih poetskih vjeruju-stavova. Posebno su, međutim, podsticajne upitne poetičke formulacije (one, traženjem odgovora - ovi mogu biti i ambivalentni - „uvlače“ potencijalne čitaoce u stvaralačku igru) tipa: „U kojim slučajevima opis stvari, koje okružuju čoveka, može zameniti njegovu psihološku analizu?“; „Da li je jezik neophodan za mišljenje?“

Zbornik o kojem pišemo donosi čitavu malu antologiju, internacionalnu u dovoljnoj meri, vizuelnih i inih pesama koje nisu prevashodno verbalne. Njihovi autori su: Miroljub Todorović (jedna njegova vizuelna pesma je plod autorove saradnje s japanskim neoavangardistom Šozo Šimamotom), Marina Abramović („Škorpija“), Dobrivoje Jevtić (kompjuterska grafika), Miroljub Filipović Filimir, Zvonko Sarić, Robert G. Tili, Tamara Žikić, Dejan Bogojević, Danijela T. Bogojević, Vojislav Begović, Dragan Nešić, Zdravko Krstanović, Margareta Jelić, Ružica Bajić, Rorica Kamparelić, Dobrica Kamparelić, Zvonimir Kostić Palanski, Ilija Bakić, Milivoj Anđelković, Andrej Tišma, Franko Bušić, Endi Dek, Džim Leftvič, Klemente Padin, Henrih Sapgir, Klaus Peter Denker, Tom Tejlor, Šigeru, Vili R. Meljnikov, Fernando Agijar, Karla Bertola, Keiči Nakamura, Miroslav Klivar, Klaus Groh, Mikele Perfiti, Pjer Garnije, Ruđero Mađi. Posebno kada je o stranim umetnicima reč, kao da prisustvujemo i retrospektivi koja nam omogućava da zavirimo u zlatno doba signalističkog pokreta.

Da je zbornik kojim se bavimo internacionalni (vizuelna poezija je, sama po sebi, poezija koja ukida sve granice i jezičke barijere, totalna i planetarna lirika) potvrđuju nam prilozi autora iz nekolikih zemalja: Hrvatske, Italije, Francuske, Španije, Nemačke, Češke, Rusije, SAD, Urugvaja, Japana.

U poslednje vreme, Miroljub Todorović se intenzivno bavi štampanjem svojih dnevničkih zabeleški. Sazreo je trenutak da se i signalizam zagnjuri u književnu istoriju, ali onu koja još vibrira, traje. Epistolarne „propratnice“ vizuelnih pesama štampanih u Vremenu signalizma potpisuju: Marina Abramović, Klemente Padin i Šigeru.

Zbornik donosi poeziju nekolikih pesnika. Osim Dobrivoja Jevtića (predstavljenog zanimljivom kombinacijom ranijih, i zapaženih, pesama i novijih lirskih ostvarenja iz rukopisa „Popodne s oružjem“), tu su pesnici srednje i mlađe generacije, najbolje što signalistička poezija trenutno ima; Ilija Bakić, Franko Bušić (pesnički gost iz Hrvatske; knjigu njegovih pesama Nadrealizam za podDADU nedavno je objavio agilni Dejan Bogojević u valjevskom „Impresumu“ čiji je urednik), Robert G. Tili, Dejan Bogojević, Danijela T. Bogojević, Dalibor Filipović Filip, Viktor Radonjić, Tamara Žikić, Dušan Vidaković i Dob Kamper (u njegovoj pesmi nalazimo neodadaističko „aktiviranje“ neojezika). Skrećemo pažnju na nekoliko prisutnih detalja: Bušić u dvema pesmama - „Kakve kavane?!“ i „Kakve kavane?! 2“ - svaku reč započinje glasom k; isto čini Tamara Žikić u pesmi „Golokrik glavoglavi“, ali sa glasom g; Viktor Radonjić u svojoj pesmi gotovo svaki stih svodi na jednu jedinu reč, a Dušan Vidaković, posle Miroljuba Todorovića, nudi svoju varijantu signalističkog haikua (u zborniku nalazimo četiri ovakve pesme).

Kratkim kratkim pričama predstavljeni su: Dragan Mandić, Zdravko Krstanović i Dušan Stojković, a tu su i priče, nalik na standardne ali i one u signalističkom ruhu koje se samo uslovno mogu pravim pričama nazvati: „Grebac“ Džima Leftviča, „O grepcu od crvenog mleka i ubicama pesnika“ (priča-esej, pravi otklon od tipičnog ostvarenja ovog literarnog žanra) i „Kapon do kraja“ Slobodana Škerovića, „Hrast“ (predsmrtni unutrašnji monolog Branka Miljkovića) Bogislava Markovića, interesantan „Mozaik“ Zvonke Gazivode i „elektronska“, veb-sajt priča „Signali milenijumske bube“ Milivoja Anđelkovića.

Andrej Tišma štampa četvrti nastavak svog dragocenog priloga „Elektronska umetnost i internet“. Raniji nastavci ovog eseja u nastajanju objavljeni su, redom, u Signalizmu, br. 21, 2000, Signalizmu, br. 25-26-27. i zborniku Razmišljajte o signalizmu / Think about Signalism.

Veoma je bogat esejistički segment zbornika o kojem pišemo. Pored mini-teksta koji izmiče žanrovskom određenju „Apocalypse before / Signalizam danas“ Olivera Milijića, priloga „Ka meri vlastitog bića“ Save Stepanova, posvećenog Andreju Tišmi i njegovim radovima kojima se u osnovi nalazi fotografija i podsticajnog i misaono provokativnog eseja „Signalizam kao umetnički metod“ Slobodana Škerovića, našu pažnju su posebno privukli nekoliki „istorijski“ tekstovi u kojima se dokumentarno sagledava herojsko, začetničko vreme signalizma kao umetničkog pokreta koji je izazvao umetnički zemljotres: „Signalizam u Odžacima“ Jaroslava Supeka, „Signalizam i Marina Abramović“ Miroljuba Todorovića i „Doba signala (Osvrt na šezdesete i sedamdesete godine)“ Zorana Popovića ( autor je, uz Marinu Abramović, Nešu Paripovića, Geru Urkoma, Rašu Todosijevića, Eru Milivojevića i Jasnu Tijardović, bio promotor signalističkog slikarstva, te je njegovo svedočenje tim dragocenije). Tri poslednja priloga pokazuju i osnovni priređivački koncept koji je uspešno ostvaren u zborniku: od prošlog ka budućem, prošlo u budućem, buduće u prošlom. I studija Dušana Stojkovića, najopsežniji prilog knjige, „Signalizam kao govor žudnje“ pokušava da ponudi, subjektivan i objektivan u isti mah, odgovor, dvadeset godina posle, na pitanja koja su bila polazne teze simpozijuma „Signalizam - avangardni stvaralački pokret“, održanog, davne, 1984. godine u Kulturnom centru Beograda. Oslikavanje sadašnjeg trenutaka s pogledom zaronjenim duboko, i daleko, u budućnost, nudi nam znalački sročen esej „Interaktivnost u elektronskoj književnosti“ Milivoja Anđelkovića.

Nekoliki autori su u zborniku dobili stvaralačke mini-portrete tako što su istovremeno predstavljeni kao signalistički pesnici i esejisti i književni kritičari koji se sa problematikom koju pokreće i uzvitlava ovaj književni pokret hrabro i vispreno hvataju u koštac. Žarko Đurović ima dva teksta: „Signalizam - kreativna renesansa“ (u njemu, iz interesantnog ugla, sagledava začetnika signalističkog pokreta - Miroljuba Todorovića; posebno skrećemo pažnju na sledeću postavku: „... nijedna estetika, pa ni signalistička, ne može da opstane bez mitske osnove“) i „Kosmogonijske vizije“ (prilog o pesničkoj zbirci Indigo Slobodana Škerovića). Jedan od četiri priloga, udarnog, uz Dobricu Kamperelića, autora zbornika o kojem pišemo, Ilije Bakića, „Između planeta i mitova“, takođe je posvećen Škerovićevoj zbirci koja je tako izdvojena iz čitave signalističke produkcije nastale u periodu između objavljivanja dva poslednja zbornika o signalizmu. Dva njegova ostala priloga su: „O receptima za stizanje u raj“ (autor piše o pesničkoj zbirci Neonski zavrtanj Zvonka Sarića, koji je, uz njega samog, Bogislava Markovića i - neizbežnog - Miroljuba Todorovića, najagilniji, i najbolji, pisac aktualne srpske signalističke proze) i „Signali XXI veka (lični pogled)“. Najraznovrsniji kritičarski prostor zauzima svojim četirma prilozima već spomenuti Dobrica Kamparelić: jedan je ubojito polemički - „Neoavangardne cerealije i kunstistorijske glavolomke (Nova prećutkivanja, preterivanja, prekrajanja i potiskivanja)“; drugi podnosi izveštaj o multimedijalnoj umetničkoj grupi kvART čiji je član i autor priloga - „Signali iz balkanskog geta (Prečicom misli / dijagonalom predosećanja)“; u trećem se prikazuje prethodni signalistički zbornik Razmišljajte o signalizmu - „Razmišljajmo o signalizmu“, a četvrti, samo naoko, ničim ranije nije, provokativno, uslovljen - „Ožiljci prošlosti (Ut supra dictum)“.

Zbornik se okončava dragocenom bibliografijom.

Pred nama je knjiga kojoj će se, ne samo budući istoričari književnosti, već i svi književni sladokusci (dozvoljeno nam je pretpostaviti da će ih vremenom biti sve više), često vraćati. I zbog ostvarenog, i zbog (pro)tumačenog.

(Objavljeno u časopisu SAVREMENIK, br. 146-147-148, 2007 i u almanahu DEMON SIGNALIZMA, Beograd, 2007)

No comments:

Post a Comment