Saturday, August 15, 2009

O principima korelacije kulturnih kodova na primerima signalizma i međunarodne kulturne mreže


Dmitrij Bulatov


1. INC. Struktura polja
Mehanizam korelacije kulturnih kodova.

Umesto predgovora setimo se poznate priče o čoveku koji je odlučio da nauči jezik domorodaca. Naučio je da pita „Šta je to?“ i ponavljao je to pitanje, pokazujući prstom razne predmete. Na njegovo čuđenje, dobijao je jedan te isti odgovor. Pokazalo se da su domoroci odgovarali: „Prst“. Poučni smisao ove priče sastoji se u tome što je taj čovek tumačio jezik dosta usko – kao ukupnost novih naziva koje je on bio spreman da zapamti. Po njegovom mišljenju to je bilo dovoljno da on sebe smatra poznavaocem jezika domorodaca. Njemu nije padalo na um da posumnja u razumljivost ukazujućeg gesta, a tim pre na mogućnost njegovog uključivanja u sastav jezika. Iako je sasvim očigledno da je upravo različito tumačenje psihološkog gesta i njegove motivacije bilo uzrok neuspeha u izučavanju novog jezika.

Da bismo ispitali pojavu novih vrsta poetske delatnosti, orijentisali se u tekućim promenama u istorijskom polju pojmova, a kroz to i otkrili krug zadataka koje sebi postavljaju savremeni eksperimentalni pesnici nedovoljno je, kao što se vidi, popuniti leksikon novim nazivima; neophodno je naučiti novu strukturu motivacija delatnosti. U protivnom slučaju savremeni istraživač rizikuje da ostane potpuna neznalica o situaciji, dobijajući svaki put jedan te isti odgovor: „Prst“. Zato se, kada je reč o savremenoj eksperimentalnoj poeziji, mora najpre uložiti značajan napor u naizgled neprimetan posao – otkrivanje komunikacione sredine zajedničke za današnji korpus pesnika. Kako piše A. Šic u svojim komentarima na radove E. Huserla: „... Zajednička sredina formira se putem uzajamnog razumevanja koje se, sa svoje strane, zasniva na tome što subjekti međusobno motivišu jedan drugog.“

Teško da je poetska umetnost ikada preživljavala epohu tako mnogoznačnu kao poslednjih decenija. Postala je složena do krajnjih granica, istančana skoro do poslednje mogućnosti. Od vremena kardinalne podele „zajedničke“ literature na vizuelnu i fonetsku komponentu pojavila se masa pratećih multimedijalnih pravaca, a u svakom od njih, kao u razbijenom ogledalu, nastajali su i iščezavali odrazi poetskog, menjajući se ponekad do neprepoznatljivosti. Ponekad su se jedne komponente poetskog procesa oštro fokusirale u svesti na račun drugih, ponekad su menjale mesta, ali skoro uvek se osećalo prisustvo i izvestan „napon“ polja gde su izbijali, gurali se, prekrivali i apsorbovali jedan drugog različiti poetski pokreti.

Verovatno jednom od ključnih pojava poslednje dve decenije u razvoju savremene umetnosti u celini i eksperimentalne poezije posebno treba smatrati formiranje takvog polja – stanovite hranljive sredine – za totalni međunarodni eksperimenat kakva je danas Međunarodna Kulturna Mreža (International Network Culture). INC kao umetnički pokret, koji u sebe uključuje mnogobrojne art-ogranke svih aktuelnih pravaca u umetnosti, predstavlja u naše vreme – krajem devedesetih godina dvadesetog veka – znatno moćniju i sveobuhvatniju pojavu nego Dada u dvadesetim i Fluksus u šezdesetim godinama. Dok su dadaistički centri postojali samo u nekim gradovima Austrije, Nemačke, Francuske, Italije i SAD, a Fluksus dodao ovom spisku Holandiju i Japan, dotle INC objedinjuje otprilike 30-40 zemalja sveta iz kojih pesnici i umetnici pod jednakim uslovima i pravima učestvuju u međunarodnom stvaralačkom procesu. Na taj način, decentralizacija književnog i umetničkog života je jedno od najvažnijih dostignuća i apsolutna realnost današnje INC, gde razvoj sredstava masovnog komuniciranja igra ulogu posrednika kod prenosa i širenja novih umetničkih ideja. Vangranični pokret Međunarodne Kulturne Mreže svojom pojavom zadovoljava glavni uslov za razvoj i očuvanje bilo kog procesa koji se sastoji u postojanju fizičke razdvojenosti uz istovremeno povećanje jedinstva polja. Samim tim ostvarilo se jedno od najvažnijih proročanstava Karla Bilera (Bühler) koje je on izrekao još na početku lingvistike: „Pojam polje postaće za lingviste isto toliko neophodan kao i za nas psihologe...“

Međunarodna Kulturna Mreža, osim što objedinjuje veliki broj pesnika, umetnika i aktivista različitih umetničkih sfera, predstavlja i konkretnu organsku celinu. Ova celina formira se u raznim jedinstvima, u raznim podgrupama – mikrokolektivima, makrokolektivima – i ona poseduje neka svojstva. Ne samo fizička nego i intelektualna. Roman Jakobson je pisao da „ne može se shvatiti značenje idiome how do you do putem prostog dodavanja leksičkih komponenti jednu drugoj, ovde celina nije jednaka zbiru delova. Slično tome kao što se „ne može gledati na tele kao na zbir šnicli, ma koliko šnicli da slepimo nećemo dobiti tele“ (omiljeni primer Jurija Lotmana), tako se ni kolektivna intelektualna delatnost INC ne može svesti na zbir pojedinačnih intelektualnih delatnosti. Poznato je da osim individualnog pamćenja mi imamo kolektivno pamćenje koje se takođe ispoljava u osnovnim vrstama znakovne delatnosti: u reči i crtežu. Zalihe individualnog pamćenja iznose se napolje, veštački se šire do kompjutera, biblioteka, međunarodnih arhiva itd... formirajući na taj način kolektivno „skladište“. Ali pamćenje je samo polovina ili deo intelektualne delatnosti. Pamćenje čuva već formulisana saopštenja. Međutim, njih ne treba samo čuvati već i stvarati. Zato intelektualna delatnost INC-a može biti, recimo to ovako, podeljena na dva procesa: proces stvaranja novih saopštenja i proces njihovog čuvanja. Stvaranje novih saopštenja na individualnom nivou je rad mozga. Kako su pokazala fundamentalna istraživanja fiziologa i semiotičara, za stvaranje novog teksta čovek aktivira dva tipa svesti koje nisu u međusobnom harmoničnom odnosu, već u stanju uzajamne napetosti. Drugim rečima, u okviru jednog čoveka ovi različiti tipovi svesti moraju se nalaziti u dijaloškom režimu. U skladu s tim, kolektivno mišljenje u INC zahteva drugog čoveka s drugim tipom svesti, slično tome kao što fizičko razmnožavanje zahteva postojanje drugog pola. To jest, da bih ja mislio, meni je potreban drugi čovek. I to ne prosto drugi, već da on bude upravo DRUGI. Da on misli drukčije nego ja.

Prema tome, fenomenu Međunarodne Kulturne Mreže možemo odrediti ne prosto dodatnu ulogu razonode posle rada – uvek se podvlači sekundarnost umetnosti, genetička, funkcionalna – već ulogom kolektivnog intelekta. Sada su svi zabrinuti zbog problema veštačkog intelekta. Složenost se sastoji u tome što niko ne može jasno da kaže šta je to intelekt. U stvari, u pojavi Međunarodne Kulturne Mreže mi imamo VEŠTAČKI INTELEKT, mi ga prosto nismo jasno prepoznali.

Svaki znakovni sistem, svaki jezik je misleći uređaj. A tim pre je to njihova ukupnost, takva složena stvar kakvu danas predstavlja INC. Gde nema poezije neće biti ni nauke. Zato možemo sa sigurnošću reći da će izučavanje INC i sastavnih poetskih pravaca već u najskorije vreme postati takav poligon na kome se razrađuju nauka uopšte i, posebno, nauka o metodu spoznaje i nauka o metodu izučavanja humanitarnih disciplina, gde će se kao najvažniji instrumentarij koristiti zakoni umetničkog opštenja.

2. Signalizam. Uslovi nastanka, problematika.
Principi transponovanja i dijaloški režim.

Jednu od najizrazitijih komponenti INC, u kojoj su se dosledno ovaplotili osnovni principi umetničkog opštenja i mnogo pre pojave same INC, a kojoj je bio pripisan mehanizam korelacije različitih kulturnih kodova – predstavljao je pesnički pokret signalizam. Najpre je to bio usko lokalni jugoslovenski pravac nastao u pedesetim godinama, koji je objedinio pesnike, slikare, književnike i dizajnere, a već posle nekoliko godina poprimio je međunarodni karakter. Nije čudno što se on tako ubrzano širio jer su od samog početka u programu pokreta bile naznačene tačke usmerene ne samo na integraciju postojećih umetničkih disciplina nego i na značajniji proces prenosa i adaptacije (transponovanja) pojmova iz intelektualnih sfera koje su relativno udaljene od art-areala.

Eksperimentalno-poetski pravac signalizam formirao se pod neposrednim uticajem filozofskih, socioloških i estetskih struja aktuelnih u šezdesetim i sedamdesetim godinama. Filozofija logičkog pozitivizma, analitička filozofija i strukturalizam, poststrukturalizam, lingvistika i razne teorije informacije postali su, uporedo sa njihovim ubrzanim razvojem, ona naučna osnova na koju se oslanjaju pesnici i umetnici signalizma. Karakteristično za ove pravce tumačenje jezika kao pojave koja formira svu ljudsku delatnost, a takođe rešavanje i postavljanje opštih problema filozofije isključivo kao problem jezika u mnogome je odredilo osnovni pravac traganja u signalističkom eksperimentalno-poetskom stvaralaštvu. Osnovni patos sastoji se u tome što pesnici i umetnici ovog pravca teže da svedu (redukuju) svoja dela na iskonske i neuklonjive uslove i pretpostavke postojanja i poimanja jezika. I na ovaj ili onaj način oni uvek otkrivaju sam jezik kao takvu osnovu. Ono što smo navikli da smatramo aktom neposrednog, čisto vizuelnog poimanja (stih, poetski tekst), otkriva se u delima signalizma kao iluzija, verbalna mistifikacija, otkrivajući nam na taj način pristup mehanizmima manipulisanja svešću čitaoca (gledaoca).

Sa sličnom interpretacijom jezika povezan je jedan od osnovnih paradoksa koji određuje suštinu ne samo signalizma nego i sve savremene eksperimentalne poezije u celini. U njegovoj osnovi leži poznata postavka o tome da nikakvo neposredno izražavanje kako u sferi jezika (govorom), tako i u oblasti umetničkih izražavanja nije moguće. Nije moguće zato što jezik pomoću kojeg se ono ostvaruje postoji nezavisno od nas, zadat nam je mimo naše volje i preodređuje strukture razumevanja i poimanja. Jezik se ispostavlja kao neotkloniva posrednička karika svakog izražavanja. Ne može se ništa reći izvan jezika. Ali, obraćajući se njemu besmisleno je pretendovati i nadati se na neposrednost i subjektivnost. Razobličavajući iluziju „neposrednosti“ estetskog poimanja, signalizam se istovremeno ne ograničava na prostu konstataciju i demonstraciju jezičke hegemonije.

Lingvistička problematika pojavljuje se u poeziji signalizma u dovoljno paradoksalnim oblicima. Eksperimentalni tekstovi u kojima se realizuju mnogi radovi signalističkih pesnika služe za njih pre svega kao sredstvo za određivanje granica jezika i pokušaj da se ograniči njegova pretenzija na vlast (Vidi: Todorović Miroljub. Regulae Poesis. Fragments of an essay. The limits of the language). Zato uporedo sa introspektivnim i analitičkim načelom, deklarisanim više puta u manifestima signalizma, za signalističku poeziju suštinski značaj ima usmerenost na one oblike poimanja koji ne podležu jezičkom izrazu i ne mogu biti nazvani. Ovaj problem formuliše se u signalizmu u vidu paradoksa: može li se savremena poezija osloboditi od jezičkog načina postojanja, ostajući bez obzira na to u granicama jezičke forme.

Gledajući na jezik kao na osnovu i uslov za ostvarenje evropske kulture i umetnosti, pesnici i umetnici signalizma stalno teže da putem različitih suspenzivnih radnji koje ocrtavaju i opisuju tu prirodu umetnosti savladaju hegemoniju reči i izađu izvan njenih okvira. Uporno reprodukovanje analitičkih i naučnih formi mišljenja u signalizmu, kao i besprekorno imitirana logičnost su po pravilu jedan od takvih gestova koji suspenduju i ograničavaju vlast jezika.

U tu sferu spada i strategija transponovanja, koju su pesnici signalizma dosledno realizovali, a koja je kasnije postala jedan od najvažnijih principa koji formiraju strukturu Međunarodne Kulturne Mreže u celini. U članku „Signalism. Methods and classification of signalist poetry“ (1969-1970) iscrpno se vrši nabrajanje sfera transponovanja koje su aktuelne za signalizam, kao: kompjuter, statistika, matematika, savremene komunikacione tehnologije i neki odseci nauka. Uvođenje u literaturu i poeziju graničnih (nije obavezno da budu granične, niz se može nastaviti – fizika, biologija, hemija, arheologija, medicina itd., sve do socijalnih sfera kao što su dizajn, ishrana, moda i drugo) pojmovnih nizova i njihovo radikalno spajanje – ti eksperimenti omogućili suštinski zaključak, i to: putem oslobađanja pojmova i sastavnih elemenata od za njih uobičajenih prostornih areala moguće je stvoriti umetnost i poeziju koji u najvećoj meri odgovaraju duhu savremenosti.

Ako pojam, neki lokalni element koji je ranije funkcionisao u jednoj konturi delatnosti prenesemo u drugu konturu, on mora biti prefunkcionisan i potpuno je prirodno da će to uticati na njegovu morfološku strukturu (morfologiju kao takvu). U onoj meri u kojoj dati element skida sa sebe prethodnu konturu delatnosti-postojanja (skida strukturu), možemo ga smatrati strukturisanom organizovanošću. Dospevajući iz jedne konture postojanja u drugu, dati element prenosi i sistem funkcionalnih očekivanja (orijentacija). Slikovito rečeno, element „hoće“ da ga „upotrebljavaju“ u skladu sa njegovom organizacijom („kolač hoće da ga pojedu“, V. Levi), on zavodi određeni način upotrebe, ukazuje na taj način i uticaće na proces smene tog načina upotrebe. Jedna od ključnih osobenosti interdisciplinarnog poetskog transponovanja, koja je osvojena i široko korišćena u delima signalizma, sastoji se u ukidanju estetske distance između prenesenim (transponovanim) iz drugih oblasti (matematike, statistike itd.) poetskim elementom i regularne „jedinice“ poezije (reči, slova, grafičkog polja, pasuse, praznine itd.) u svojevrsnom „kratkom spoju“ emocija kojima bi unapred izrečena umetnička namera samo smetala. Pri tom, poetski element prenesen iz druge oblasti poseduje drugačiji kulturni kôd, predstavlja manifestaciju drugog znakovnog sistema. Prema tome, U OKVIRU SIGNALISTIČKOG POETSKOG GESTA NA MIKRO NIVOU BILI SU FORMULISANI ISTI ONI USLOVI ZA DIJALOŠKI REŽIM „POLjA“, KOJI SU POSLE JEDNE DECENIJE POSTALI TEMELjNI NA MAKRO NIVOU MEĐUNARODNE KULTURNE MREŽE i bili s moje strane gore opisani.

Međutim, ne možemo a da ne priznamo da takav fenomen, koji je od samog početka svojstven poetici signalizma posebno, a čitavoj savremenoj umetnosti u celini, uopšte nije svojstven individualnosti većine čitalaca (gledalaca), za koje je njihovo sopstveno „ja“ uslovljeno jezikom kao sredstvom komunikacije. Uslovljeno u tom smislu u kojem jezik, posredstvom linearno izgrađenih standardnih štampanih znakova i logike koja stoji iza njih uslovljava eksploziju i ekspanziju ljudskih pojmova, ciljeva i orijentacija – duhovnih vrednosti. slični metodi transponovanja koji koriste neočekivane i potencijalne metode spajanja do te mere zbližavaju uzrok i posledicu da nam daju pravo da govorimo o nekim shemama narušavanja dosledne logike koju su razvili vekovi tradicionalne literature i umetnosti. U tom smislu Vreme, u kojem korišćenje ovakvih praksi spajanje kulturnih kodova od strane literature i umetnosti dobija internacionalni karakter kakav vidimo na primeru Međunarodne Kulturne Mreže, preti da razruši „ja“ koje se formiralo u okvirima tradicionalne književno-pismene tradicije. Ipak, u ovakvim praksama skrivaju se istovremeno kako potencijalne mogućnosti savremene umetnosti, tako i perspektive njenog daljeg razvoja.

S ruskog preveo Mitar Popović

No comments:

Post a Comment