Wednesday, August 19, 2009

Signalizam kao govor žudnje


Dušan Stojković


Pesma je krik iz utrobe egzistencije, govor žudnje.“
(M. Todorović Tokovi neoavangarde, str. 81)

Vreme prolazi, signalizam ostaje! Iako psi laju, signalistički karavan se ne zaustavlja. Signalizam je postao od trenutka svoje objave književnom činjenicom, a danas bi mogle, i morale, njime da se pozabave književna istorija i estetika.

Davne 1983. godine, uz mnoštvo učesnika (Miloš I. Bandić, Zoran Markuš, Vuk Milatović, Živan S. Živković, Žarko Đurović, Đorđe Janić, Radojica Tautović, Miljurko Vukadinović, Jelena V. Cvetković, Ostoja Kisić, Spasoje Vlajić, Dušan Đokić, Miodrag B. Šijaković, Milan Đorđević, Miroljub Todorović i Milivoje Pavlović; svoje priloge su naknadno dostavili i Veselin Ilić i Radoslav Đokić), upriličen je, od 12. do 14. decembra, u Kulturnom centru Beograda, simpozijum „Signalizam – avangardni stvaralački pokret“. Tada su bile predložene nekolike teze kao polazna osnova za referate. Ne bi bilo zgorega ponuditi odgovore i danas, naknadno, dvadesetak godina potom.

Navešćemo najpre ponuđene teze:

* istorijsko-genetički tokovi signalizma;
* prva faza signalizma (scijentizam) i naše pesništvo šezdesetih godina;
* protiv Gutenbergove galaksije;
* kako je kompjuter pomogao da se u drugom svetlu sagledaju mogućnosti jezika;
* signalizam i neodadaizam;
* mesto i uloga signalizma u srpskoj poeziji sedamdesetih godina;
* poetsko oslobađanje jezika putem novih stvaralačkih metoda;
* oblici i elementi socijalne kontrapoezije u signalizmu;
* probijanje ustaljenih granica i širenje prostora poezije;
* signalizam i tradicionalizam (otpori i sporovi);
* istraživanje prirode poezije;
* poetika signalizma kao rušilac do sada vladajućih poetičkih i estetičkih sistema;
* strani kritičari i estetičari o signalizmu kao našem avangardnom pokretu;
* demistifikacija pesničkog čina i pesnika;
* odnos signalizma prema „istorijskoj avangardi“ (nadrealizam, ekspresionizam, zenitizam, hipnizam, dadaizam);
* signalistička istraživanja u jeziku (šatrovačka, fenomenološka, aleatorna ili stohastička poezija);
* vizuelna poezija u signalizmu;
* nove forme i pesnički oblici koje je signalizam uveo u našu poeziju;
* nije reč o uništenju već o stvaranju drugačijih pesničkih jezika;
* elementi „kritičke“ poezije u signalističkom pesništvu;
* uloga teorije informacije u formiranju signalističke poetike;
* signalistička istraživanja u likovnim umetnostima;
* dodiri i preplitanja konceptualne umetnosti i mejl-arta sa signalizmom;
* bodi-art i gestualna poezija (sličnosti i razlike);
* signalizam kao krajnje otvoren i kompleksan umetnički sistem;
* radikalna transformacija funkcije umetnosti;
* signalizam i „nova umetnička praksa“ u Jugoslaviji. (19, 4; 26, 81-82)*

Krenimo redom.*

I signalizam, kao i svaki književni pokret, ima svoju istoriju. Ima i predistoriju. Tu je i njegova „praistorija“. Nekoliki davni pisci bili su signalisti a da to ni u snu nisu mogli da pretpostave. Uostalom, davno još, tvorac jedne od najstarijih pesama svetske lirike uopšte konstatuje kako su sve pesničke teme iscrpljene i da ničeg novog ne može biti, kada je o književnosti reč, pod kapom nebeskom. Bilo bi možda besmisleno navoditi, po ne znam koji put, ranije stvaraoce koji su i nehotice svojim delom „dotakli“ nešto od onoga što će, naknadno, signalizam staviti u žižu svoga stvaralaštva. Spomenimo, ipak, samo nekolike prethodnike konkretne i vizuelne poezije – one čija se dela daju naći u antologiji Denisa Poniža, objavljenoj 1978. godine: Stefan Malarme, Gijom Apoliner, Filipo Tomazo Marineti, Arno Holc, Hugo Bal, Gotfrid Ben, Eduard Kamings, Vilijam Karlos Vilijems, Vasilij Kandinski, Pit Mondrijan, Paul Kle, Kristijan Morgenštern, Vasil Kamenski, Velimir Hlebnjikov, Aleksej Kručonih, Jelena Guro, Pjer Alber Biro, Men Rej, Karl Belioli, Isidor Isu, Moris Lemetr... Među njima nalazi se i nekoliko slikara. Uopšte, za avangardnu i neovangardnu umetnost karakterističan je svojevrsni sinkretizam. Treba se prisetiti – Julijan Kornhauzer nas podseća na to – kako su u svojim kolažima Pikaso, Brak i Gris „koristili poetske fragmente, pojedinačne reči i slova“. (11, 50) Signalizam ima prethodnike i u našoj poeziji, kada je o vizuelnom pesništvu reč: Stematografija Hristifora Žefarovića, Zaharije Stefanović Orfelin, Gavril Trojičanin, Gavril Stefanović Venclović, Đorđe Marković Koder, dadaisti, zenitisti, Rastko Petrović, Marko Ristić, Moni de Buli... Ono što je, kada je o ranijim književnim pokretima govor, bilo eksces i iznimka, u signalizmu je postalo, i o(p)stalo program. Nalazi se u samom jezgru njegova stvaranja, signalizmom ga i čini. U ranijim vremenima bilo je na rubu i kratkog daha; u signalizmu je u samom srcu i ne posustaje. Vođa našeg signalizma, jedan od najznačajnijih pisaca svekolike srpske književnosti, bez ikakve sumnje najavangardniji literarni stvaralac kojeg smo ikada (u svim dosadašnjim našim avangardama) imali, Miroljub Todorović, piše, nimalo slučajno, da je „eksperiment u samom biću umetnosti“. (26, 60)

Milivoje Pavlović piše kako je scijentistička poezija (prva faza signalizma) „korišćenjem naučne metode, spretno angažovala psihoaktivne supstance koje su karakteristične za dublja meditativna stanja, pa i pomalo mistična iskustva, koja nastoji da artikuliše odgovarajućom leksikom, ne sledeći uvek logičan tok stanja duha“. (14, 144-145) Ona je „u osnovi rukopis traganja za razrešenjem kosmičke zagonetke bića i bivstva, pri čemu je mitsko mišljenje zamenjeno naučnim“. (14, 174) Kao intertekstualni fon Todorovićevih ranih poema Planeta i Putovanje u Zvezdaliju (Milivoje Pavlović tvrdi da se ova poslednja da dovesti u vezu sa znamenitim poemama francuskog pesnika Sen-Džon Persa) može se uzeti sama Biblija. U „Komentarima“ Planete njen autor piše: „Ajnštajnova teorija relativiteta je pored Pesme Nad Pesmama, Plača Jeremijinog i Homerove Odiseje najlepša pesma ispevana u slavu čoveka“, a u „Pesničkim dnevnicima (1959-1968)“ , zagovarajući jezik – svetlost i zvezdanu sintaksu (nudi, između ostalog, i rečnik planetarnog jezika nastalog iz osnove zvezd – čitav koloplet neologizama, na Hlebnjikovljevom tragu; na drugoj strani, pomalo ambivalentno, piše o raspadanju jezika, pripremajući teren da njegovo mesto u narednoj fazi signalizma preuzmu neverbalni znaci): „Isključiti iz pesama realan svet. Svet stvari i svet bića. Težiti ka poeziji zamršenih neorganskih i amorfnih oblika. Nešto slično apstraktnom (nefigurativnom) slikarstvu. Svemu tome potražiti inspiraciju, najpre, u egzaktnim naukama“. (27, 7) Todoroviću „Scijentizam predstavlja krunu antiromantizma u poeziji, negaciju subjektivnog i subjektivističkog, poetike zasnovane na isključivosti emocija i emotivnih stanja“. (27, 20) Hesiod, Empedokle, Parmenid i Lukrecije bili su u isti mah i pesnici i filosofi i naučnici. Šta sprečava moderne pesnike da pokušaju da ih slede? Emil Verharen, Rene Gil i futuristi su propustili šansu, ali to nipošto ne znači da će to učiniti i pesnici koji dolaze posle njih. Za Ivana Negrišorca Planeta predstavlja „prvu sistematsku najavu neoavangardnih intencija unutar srpskog pesništva“. Ali, po tom autoru, ova „poema je zasnovana na jednom dosta čvrstom, čak krutom poetičkom i tematskom konceptu, a takvo dosledno oponašanje naučnog diskursa ima sve odlike pastiša. U toj pastišnoj tvorevini imaginacija i humor su rigorozno suzbijeni, tekst je osiromašen više nego što je bilo neophodno, tako da vrednijih pesama ovde ne možemo naći“. (13, 55) Todorovićev „Manifest signalizma (Regulae poesis)“, napisan 1968. godine, ima podnaslov „Teze za opšti napad na tekuću poeziju“. Prva faza signalizma upravo je bila to: prst u oko našoj aktualnoj književnosti, veliki izazov za nespremnu i uspavanu književnu kritiku, i više nego iznevereni horizont očekivanja, prodor na teritoriju koja nipošto nije smatrana pesničkom, oživljeno oneobičavanje. Negrišorac, i naknadno, u tvorevinama iz tog perioda traži ono što sam „projektuje“ u literaturu. Postoji „naučna“ poezija, iako Kornhauzer tvrdi kako scijentizam i signalizam „imaju malo šta zajedničko“ (11, 43); pesma se ne mora zasnivati na razbokorenoj imaginaciji, kao što se ne mora napajati humorom. Konačno, postoje različite skale vrednosti. Poema koja provocira, podvrgavajući se jeziku koji je do tada smatran zabranom pojedinih naučnih disciplina (kibernetika, teorija informacija i komunikacije, semiotika, fizika, biologija...) može se i zaustaviti na tome. Njen „zadatak“ može biti upravo prodor i zauzimanje nepoznatog i suprotnog. Kornhauzer deo Planete naslovljen „Naučna ispitivanja na Planeti“ tretira kao prvi Todorovićev „manifest“ (11, 56), zagovarajući tako tezu o preplitanju i srastanju poetičkog i umetničkog unutar istog literarnog ostvarenja. Estetika Todorovićeve poeme je antiestetika Maksa Benzea, a ne onih estetičara koji u umetničkom delu traže oživotvorenu lepotu. Vuk Milatović ispravno uočava da signalizam „negativnim obeležava ono što je pozitivno, pozitivnim ono što je negativno“. ( 19, 8) On stavlja naglavce, i više nego raniji avangardni pokreti, i više nego njemu savremeni neoavangardni pravci i pokreti, ono što mu je prethodilo. Čini to i sa umetnošću samom. Naše pesništvo šezdesetih godina prošloga veka bilo je u znaku tradicionalizma (on je rak-rana srpske poezije uopšte; nema vremena koje mu ne odgovara ni vremena u kojem ne uspeva da, podzemno, zauzme centralne pozicije; dovoljno je za ilustraciju ukazati na neprestanu i nepresušnu sonetomaniju s kojom se, parodijski i ironično, u koštac hvataju još uvek nedovoljno vrednovani, a pesnički provetravajući i osvežujući, Todorovićevi foneti), neosimbolizma (ublažena varijanta tradicionalizma) i popizma (ispod Popinog šinjela neprekidno su se izlegali novi poetski ptići umišljajući da su zaposeli samim činom ispisivanja nekolikih pesama po mustri učitelja ne samo sporedno, već i ono pravo i osnovno pesničko nebo). Todorović, i pesnici koji će ga nešto kasnije slediti, ali će se i relativno brzo odvojiti od njega i signalizma (dokazujući da su pesnički disidenti, najopakiji protivnici onoga u šta su se do juče kleli), bili su za pesnike ovakvih profila prava crvena marama. Ovi drugi reagovali su napadima, počesto neumerenim, i još više, i perfidnije, ćutanjem i zaobilaženjem. No, književne činjenice se ne mogu prenebregnuti. Književna istorija se ne može zauvek falsifikovati. Kritičarski promašaji otkrivaju se, makar iz kasnije perspektive, kao ono što su bili u trenutku svoga nastajanja. Signalisti jesu, kako to polemički, oštro i tačno, beleži Milivoje Pavlović „ostvarili kreativni prevrat značajniji od onog što se u srpskom pesništvu i kulturi dešavalo pedesetih godina. Dejstvo tvoračke revolucije signalizma može se meriti jedino sa ulogom istorijske avangarde, s kojom uspostavlja dragoceni luk“. (14, 104)

Signalizam je nesumnjivo bio protiv Gutenbergove galaksije. Maršal Meklaun je tvrdio kako električna galaksija zamenjuje Gutenbergovu. Glavnog „saradnika“ ona nalazi u ekspanziji fizike i velikim naučnim otkrićima koje ova podaruje ljudskoj civilizaciji. Po kanadskom teoretičaru književnosti i kulture „moderna fizika ne samo što napušta specijalizovani vizuelni prostor Dekarta i Njutna, već ponovo ulazi u tanani auditivni prostor bez pismenosti“. (12, 46) Prvi talas signalističkog pokreta (inicijalnu „trojku“ čine: Miroljub Todorović, Spasoje Vlajić i Zoran Popović) ima u svojim redovima i izuzetno provokativnog, akribičnog, i danas zanimljivog Spasoja Vlajića (dovoljno je setiti se njegovih tekstova „Ka planetarnom jeziku“ /9, 25-29), „Signalistička teorija boja“ / Signalistička istraživanja, 1982, str. 7-21/, „Svetlosna formula“ /19, 16-18/ ili „Fonizam solarne mitologije“ /19, 59-61/ , kao i njegove knjige Svetlosna formula, Jugoart, Beograd – Zagreb, 1984). Njegovu „ulogu“ kasnije preuzima, još provokativniji, Vladan Panković, autor knjiga Kvantna teorija i barok u srpskoj književnosti (1991) i Ivo Andrić i Nils Bor – Kvantna teorija i teorija umetnosti. U poslednje vreme Andrej Tišma piše o elektronskoj umetnosti i Internetu. Mekluan uzgredno napominje kako „tipografija ima velike sličnosti sa filmom...“ (12, 147); i posredno „ratovanje“ s njom specifično je udaljavanje od onoga što je za film najkarakterističnije. Signalizam se, uostalom, dodiruje s nemim filmom (po meni, nemi i zvučni film gotovo da jesu dve različite vrste umetnosti; i jedna i druga imaju svoju poetiku i svoje vrednosti i teško je nekoj dati apsolutnu prednost). „Naslov“ jednog mini-poglavlja Mekluanove knjige glasi „Hajdeger klizi na valu elektronike isto onako trijumfalno kao što je Dekart jezdio na mehaničkom talasu“. (12, 280) Naveli smo ga eda bismo nagovestili da ne bi bilo sasvim uzaludno tragati za dodirnim vezama koje bi se mogle iznaći kada je o signalističkoj poetici i hajdegerovskoj filosofiji reč. Kuća bitka stanuje i u signalističkim ostvarenjima.

Upotreba kompjutera (Milivoje Pavlović pravi razliku između kinetičke poezije stvorene uz pomoć pesničkih mašina signatvor i zvezdozor i kompjuterske poezije unutar koje se operiše i slovno-znakovnim elementima) pri pisanju pesama izazvala je najviše nesporazuma i dovela do oštrih napada na signalizam (naravno, ne samo ona; čini nam se da je bila potrebna „maska“ da bi napad bio onoliko oštar kao što je to bio slučaj i da bi se, prividno racionalno, odbacilo prekretničko i nesumnjivo avangardno što je ovaj pokret sobom donosio; i „novo“ je u našu poeziju, po mišljenju mnogih kritičara, moglo da dolazi samo postepeno, na parče, u rukavicama; signalizam je za okoštalu, u biti tradicionalnu, književnu kritiku bio i više nego, futuristički, šamar dobrom ukusu). Taj „sudar“ poezije i kritike (negativne tekstove pišu: Eli Finci, Zoran Mišić, Branislav Milošević, Predrag Protić, Bogdan A. Popović, Vojislav Đurović, Milivoje Marković, Boško Bogetić...) bio je tako oštar, čelom o čelo, i zato što je kompjuterska poezija bila, i ostala, „krajnje eksperimentalna vrsta signalističkog pesništva“. (14, 203) Ona je otvorila vrata ka novom, pokazala jednu od mogućih staza kojom bi poezija, ako se opredeli za smrt autora (iako se ni u signalističkoj kompjuterskoj poeziji autor ne „briše“ potpuno: on „zadaje“, „programira“), mogla poći. Za sada (a i ubuduće, ako smem da se kladim) ta staza će biti samo hipotetička. Signalizam nudi pregršt drugih, mnogo produktivnijih i izazovnijih, mogućnosti. Poezija ne želi da ukine samu sebe.

Ponovimo još jednom, ničeg apsolutno novog nema kada je o književnosti reč. Pedantni istraživači, u poslednje vreme pedantni lovci na citatne elemente u literarnim delima, mogu uvek iznaći sličnosti, dodire, uticaje, „plagijate“... Signalizam nije krio (ne bi mogao ni da je hteo) kako nije nastao ex nihilo. Određene filijacije s neodadaizmom mogu se nesumnjivo naći, ali to nipošto nije presudno. Signalizam doživljavam iz današnje perspektive (nastaje 1959, a kao organizovan pokret 1969. godine) kao žižnu tačku koja je, najpre, simbiotički, sinkretički, ali i sinestezijski (uz određene, ne malo bitne, „promene“ i kombinacije) zbrala u sebe ranija avangardna otkrića, a potom i kao literarnu radionicu i zvezdokovnicu koja nas je, eksperimentišući bez zaustavljanja, neprestano bombardovala novim ili „novim“. I drukčije složene literarne pazle i kocke daju novu sliku. Avangarda je avangarda sve dok ne miruje, ona je neukrotivi pokret, perpetum mobile.

Srpska poezija sedamdesetih godina u tadašnjim, i poznijim, antologijama deluje „umiveno“ i prilično jednoobrazno. Ako se u neki od cvetnika pripusti poneki avangardni pesnik on se predstavlja najmanje avangardnim ostvarenjem koje se uklapa u opštu sliku. Poetski prostor je razdeljen na nekolike struje koje se jedna prema drugoj prilično prijateljski vladaju: jedna, tradicionalna, dobija silan podstrek pojavom zbirke Tražim pomilovanje Desanke Maksimović, druga je okupljena oko Stevana Raičkovića koji će tada objaviti svoju ključnu pesničku zbirku Kamena uspavanka i tako osnažiti već zahuktali talas sonetomanije, treća se grupiše oko Popine „revizije“ nadrealizma, a četvrta, najinventivnija, je razigrano estradna (njen metafizički sloj se još uvek ne uviđa u dovoljnoj meri) i najbolje je reprezentuju Branislav Petrović i Matija Bećković. Signalizam je tada tretiran kao rubna pojava kratkog daha. Danas, kada je i više nego jasno, da je „preživeo“, da je dovoljno vitalan (i pored toga što su nekoliki disidenti pisali ružno o njemu i odrekli ga se; dovoljno je navesti Vladana Radovanovića, Vujicu Rešin Tucića i Ostoju Kisića; u jednom od više intervjua s Milivojem Pavlovićem, Miroljub Todorović je rekao: „Uz militantni tradicionalizam, lažna avangarda je bila jedan od najopasnijih protivnika signalizma“ /29, 120/ ) i najavangardnije što postoji na našoj literarnoj sceni (sposoban da se osvrne unazad i izvadi iz pretinaca davno napisane a još itekako žive literarne „stvari“, na jednoj, i demonstrira osvajanje novog književnog, dosad nezaposednutog i nenapadnutog književnog prostora, na drugoj strani), ostaje na književnim istoričarima i kritičarima da ga istovremeno i smeste u književnu istoriju (na mesto koje mu pripada) i prihvate kao delatnu. „aktivnu“ književnu činjenicu.

Iako je signalizam delimice neverbalna književnost, on je od samog početka svoga delovanja oslobađao jezik, činio ga dovoljno slobodnim i uzvihorenim, sposobnim da osvoji nova literarna prostranstva. Signalizam pušta jezik iz kaveza konvencija. Daje mu moć da iz novog ugla prozbori o onome što „pokriva“, razigrava ga (i ludistički), proglašava ga „junakom“ stvaralačkog procesa. Navodimo nekolike poetičke „signale“ Miroljuba Todorovića u kojima se govor, jezik, reč, ćutnja promišljaju: „Kada i kako može biti pesma izražena ćutnjom?“ (29, 16); „U signalističkoj pesmi istovremeno se oblikuje više zona značenja“ (29, 18); „Oslušnuti pesmom unutarnji romor jezika i bića“ (29, 21); „Govor kao glas samih stvari“ (29, 21); „Signalizam pretpostavlja aktivno stvaranje jezika, a ne samo njegovo korišćenje“ (29, 22); „Govor pesme mimo volje pesnika“ 20, 13); „Signalistička pesma između govora i ne-govora“ (20, 15); „Najveća žudnja govora: žudnja za nemogućim, za neizrecivim“ (20, 16). Nimalo slučajno ovi fragmenti su naslovljeni, upravo – „Žudnja za nemogućim“. Signalizam je učinio sve što je u njegovoj, sve što je u pesničkoj, moći da se nemoguće, koliko je to moguće, učini mogućim: reč se „premetnula“ i u telo i u biće, „prebrisala“ svoje granice. I fragmenti Žeđi gramatologije odnose se takođe na govor, njegove granice i probijanje istih: „Signalizam u književnosti otkriva mogućnosti i granice govora“ (24, 45); „Reč je gest a njeno značenje svet“ (24, 58); „Reč je biće uma“ (24, 66). U ovoj knjizi Todorović citira i Nortropa Fraja koji veli: „Jezik upotrebljava čoveka a ne čovek jezik“.

Signalizam nije bio pokret zatvoren u kulu od slonove kosti, potpuno gluv na ono što se zbiva oko njega. Socijalna dimenzija, ma koliko, na prvi pogled, izgledala skrajnuta, nesumnjivo je prisutna u njegovim ostvarenjima. Ako bismo hteli malo slobodnije da interpretiramo signalističku neverbalnu poeziju, mogli bismo je dovesti u vezu sa bibliom pauperum: piktografsko je „jednostavnije“ od ambivalentne jezičke „poruke“ (ambivalentnost likovnog se tek naknadno ukazuje i spoznaje), a pevanje telom je pra-govor. I indirektni poziv čitaocima na saradnju je nesumnjivo socijalni gest: kao što postoji autorova pesma, kada je o signalizmu govor, postoji, isto tako, ista ta, „čitaočeva“ pesma, i one se ne moraju „poklopiti“. Potrebno je samo privoleti čitalačku publiku da se poduhvati „čitanja“ signalističke poezije. Tokom poslednjih ratnih dešavanja na našim prostorima signalizam se „otkriva“ kao izrazito angažovan literarni pokret. Septembra 1992. Andrej Tišma organizuje Networker antiembargo kongres u Sremskim Karlovcima koji rezultira Deklaracijom mejl-artistima. Krajem 1992. pojavljuje se časopis Cage (Kavez) u Odžacima. Štampa se ratni dvobroj (19-20) Signala. Poslednja faza pesnikovanja Miroljuba Todorovića, postaje, kada je o nacionalnom i istorijskom reč, daleko „otvorenija“ od svih ranijih.

Tokom čitavog trajanja „avanture“ signalističkog stvaralaštva mogu se unutar njega uočiti i elementi „kritičke poezije“. Signalizam se nipošto ne miri sa zatečenim, neprestana je mena, lirska zmija koja skidanjem košuljica otkriva ono što je esencijalno u samoj lirici kao takvoj.

Signalizam ne priznaje nikakva ograničenja. On nije samo pokret koji „proizvodi“ otvorena dela, već je i neprekidna otvorenost ka radikalnim prodiranjima u do tada za poeziju strane prostore. Zagovara literaturu bez granica. Istovremeno, ili s malim vremenskim razmacima, atakuje na nove literarne teritorije. Ostavlja ih pošto ih osvoji, da bi im se naknadno vraćao, kombinovao ih sa novoosvojenim. Ono što nije „napadnuto“ do danas, biće napadnuto sutra, jer „logika pisanja, ako je uopšte ima, je logika istraživanja“. (23, 121) Pred nama je najpokretljiviji pokret koji je književnost uopšte iznedrila do sada. Kornhauzer, koji se pita: „Da li je signalizam početak ili kraj određenog razvoja?“ (11, 159), indirektno odgovara na to pitanje tvrdnjom da je on, „kao nijedan drugi pravac uspeo da se organizuje u aktivan avangardni pokret, da oko sebe okupi umetnike različitih generacija...“ (11, 159), bude neprestano i neumorno živ i nepredvidiv. Sveopšte izneveravanje horizonta očekivanja. Signalizam je intermedijalni, interdisciplinarni pokret, prava planetarna umetnost. Posle zenitizma, i više od njega, međunarodni pokret. Onaj koji nas je najviše (ne samo časopisom Signal i mnogobrojnim izložbama signalističke poezije i umetnosti koje su priredili ili na njima bili učesnici naši signalisti) lansirao u svet. Svet zna za naše usmene pesme (zahvaljujući Vuku Karadžiću), Ivu Andrića (Nobelova nagrada je to „skrivila“) i signalizam (odnosno Miroljuba Todorovića). Sve ostalo (i Bulatović, i Popa, i Kiš, i Pavić, i Tišma) nije jednaka konstanta kada je o recepciji u inostranstvu reč. Po Ljubiši Jociću, velikom nadrealističkom pesniku koji je plivao izvan struje i, pri kraju života, iskrenom signalisti (v. zbirke Mesečina u tetrapaku /1973/ i Koliko je sati? /1976/; signalizmu je prišao još jedan nadrealistički pesnik – veliki jezički i metaforički mag Oskar Davičo /v. knjigu Strip-stop /1972/ koju je naš znameniti pesnik napisao sarađujući sa slikarem Peđom Neškovićem; treći nadrealista, Dušan Matić je o signalizmu govorio, izrazito afirmativno, 1971. godine, ni manje ni više no u svojoj Pristupnoj besedi u SAN-u), „signalizam je znak jedne nove realnosti“ (9, 11), „Znak da treba probuditi Snove“. (8, 83) Signalistički umetnici neprestano bude snove. Pesnik je „usplahireni snevač što sanjajući tumači svoj san“. (24, 41)

Sukob signalizma s tradicionalizmom bio je neminovan i neizbežan. Ljubiša Jocić misli kako je naš neoavangardni pokret morao reagovati na „tumorični porast tradicionalističkog uplakanog sentimentalizma, kičerskog pseudoromantizma u našoj sredini“. (8, 18) Mogao se možda izbeći sukob sa ostalim neoavangardnim projekcijama. Zašto nije? Milošu I. Bandiću, koji smatra da je, posle zenitizma, nadrealizma i pokreta socijalne literature, signalizam „sledeći nov i autohton literarno-umetnički avangardni pokret u srpskoj književnosti 20. veka“ (19, 5; Bandićev tekst se može naći i u 10), signalizam deluje „ohlađeno, uzdržano, čak i akademski i metodično“, a njegov tvorac nalik je na Tomasa Sterns Eliota, avangardistu bez pobune. (19, 6) Vremena su se promenila. Udarci koje je zadavala protivnička strana (ako se nije odlučila na bezobrazno ćutanje) bili su sve žešći. Oni koji su se razilazili sa signalizmom činili su to bučno i opako. Dosadilo je konstantno ignorisanje (iako je još 1973. tekst Ostoje Kisića „Putovanje u Zvezdaliju“, ušao u hrestomatiju Svete Lukića Savremena poezija, objavljenu u „Nolitu“ u okviru edicije „Srpska književnost u književnoj kritici“, a znatno kasnije će Todorovićevi tekstovi ući i u lektiru za osnovnu školu). Svet prihvata signalizam zdušno; naša sredina, ako to uopšte radi, čini to na kašičicu. Miroljub Todorović prestaje da bude miroljubiv (tako ga je okarakterisao Miloš I. Bandić) i zadaje žestoke udarce, pokušava da nokautira protivnika (v. 25. i 31). Julijan Kornhauzer će u predgovoru za srpsko izdanje svoje doktorske disertacije Signalizam srpska avangarda (na poljskom je ona bila naslovljena Signalizam: propozicija srpske eksperimentalne poezije), koja se pojavljuje sedamnaest godina posle izvornika, naknadno dakle (udaljenom od teme, čini mu se da se ispitivano udaljava od novine; to je optička varka; on je signalizam „snimio“ u trenutku kada je on bio u punoj ekspanziji, ali i daleko od konačnog /?/ poetičkog uobličenja), napisati: „u stvari, uvek sam se klonio subjektivnih ocena i nikada nisam uzimao reč o umetničkim vrednostima signalizma, jer me je prvenstveno zanimala stilistička intenzifikacija tog tipa poezije, tako udaljena od moje poetske prakse, ali sam ipak umeo da cenim izuzetnu aktivnost Miroljuba Todorovića, njegovu neprestanu težnju za iluzijom novine koja se sve više udaljavala“. (11, 6) Milivoje Pavlović će Todoroviću jedino zameriti što nema u dovoljnoj meri razvijen autokritički aparat. (14, 104) Najoštrije reči uputiće Ivan Negrišorac u studiji indikativno naslovljenoj „Poetički inžinjering Miroljuba Todorovića“. Jedan avangardist napada drugog avangardistu pro domo. Negrišorac, najpre, netačno tvrdi: krajem sedamdesetih godina prošloga veka „krug modelotvornih inovacija u Todorovićevom pesništvu kao da se zatvorio“ (13, 86). Za njega je „Textum“, jedna od krucijalnih pesničkih knjiga ne samo Miroljuba Todorovića i srpskog signalizma, već i svekolike srpske poezije, zajedno s Koderovim spevovima „jedna od najčudesnijih pesničkih knjiga srpske literature“ (16, 76), krunski dokaz da njen autor „sve više sebe oseća kao svojevrsnu neoavangardnu instituciju“. (13, 89) Kontraproduktivan i neosnovan je bio napad vođe srpskog signalizma na Milutina Petrovića. Negrišorac mu zamera na hiperprodukciji i neselektivnosti, prilično neosnovano tvrdi kako Todorović uzaludno pokušava u poslednje vreme da se približi što je moguće bliže dotle žestoko odbacivanom tradicionalizmu, a svoj tekst poentira, prikrivenim „igrom“ zasnovanom na naslovu svoga teksta. Pošto je konstatovao kako je naš pesnik „inžinjer poetičkih modela, pronalazač i proizvođač novih obrazaca jezičke umetnosti“ (11, 103), zaključiće: „... njegov je osnovni talenat – talenat formalizacije, a nikada se pre njega srpsko pesništvo nije tako dosledno suočilo sa iskušenjem pretvaranja kreacije u golu tehnologiju“. (11, 142)

Čitavo signalističko delovanje bilo je neprekidno istraživanje prirode poezije. Čini nam se da je signalizam prihvatio, ne doduše eksplicitno, nadrealističku podelu čitave književnosti na literaturu i poeziju i, isto tako, nadrealističko priklanjanje poeziji. Samo, u signalizmu poezija nije pohrlila u prvi mah (a ni kasnije u velikoj meri) ka snovidelnom, izmaštanom, oživljeno romantičarskom (signalizam je antiromantizam), već ka naučnom, scijentističkom. Krenulo se od stava: „Gramatika nauke se neprekidno menja isto kao i pesnička gramatika“. ( 27, 77). Bilo je potrebno slediti, i povezivati, te „gramatike“. Ono što je Branko Miljković samo priželjkivao („I Ajnštajn se može prepevati“), signalisti su učinili. Upustili su se u boj sa naukom na njenom terenu, opevali je i poetski „humanizovali“. Oni su dokazali još jednom da poezija nema granice: nije to ni reč, ni telo, ni „mašinizacija“ poetskog... Osporili su žanrove, ukidajući čvrste granice među njima. Oživeli zamrli sinkretizam, „mitski san o jedinstvu reči i stvari, tela i zemlje, čoveka i vaseljene“. (30, 12) Ostoja Kisić se osvrće i na primaoce umetničkih i književnih ostvarenja (i Miroljub Todorović ispravno primećuje da „nova poezija traži i novu vrstu čitaoca“ /27, 53/ ): „Ideal signalista je da priviknu konzumenta na čitanje u svim smerovima“. (19, 79) Pođimo korak dalje: signalisti su na putu da oživotvore Lotmanovu „definiciju“: „Lepota je informacija“. (26, 61)

Poetika signalizma jeste rušilac pre nje u umetnosti vladajućih poetičkih i estetičkih sistema. To i jeste obaveza, i usud, svake avangarde. Ona mora startovati kao antiestetika. Po logici stvari, mora zagovarati novinu, originalnost, detabuizaciju, detronizaciju. Uvoditi novi sistem vrednovanja. Izmišljati, čak, vlastite pretke, ako nema nameru da, kao dadaizam i futurizam, odbaci sve do tada stvoreno i krene iz početka, preuzimajući, uz svu dozu rušilačkog, ambiciju božanskog kreiranja novog sveta. Kornhauzer nalazi, ipak, „preteče“ srpskom (jugoslovenskom) signalizmu: „Da nije bilo konkretne poezije, Benzeovih i Gomringerovih manifesta sigurno ne bi nastala signalistička svest“. (11, 153) Nisam siguran da su oni bili inicijalna kapisla našeg signalizma; on je, naprosto, morao da se rodi. Skloniji smo da prihvatimo Todorovićevu tezu po kojoj, kada je o našoj književnosti reč, „signalizam nije uvozni izam kao ekspresionizam, futurizam ili nadrealizam“ (29, 78) Benzeova estetika, isto kao i one Umberta Eka i Abrahama Mola, sukobljene sa onima koje im prethode, dobrodošle su, međutim, pri tumačenju neoavangardnih tekstova uopšte. Predmet egzoestetike (jedan od njenih utemeljivača je Miroslav Klivar) je kosmička umetnost, umetnost svemirskog doba. Po Todoroviću „približavanje nove poezije drugim umetnostima učinilo je da ona postepeno prevazilazi tradicionalne oblike literarnog komuniciranja“. (27, 53) i tako se približi planetarnoj umetnosti i kulturi o kojoj je naš autor napisao čitavu knjigu. (v. 25) „Nova (signalistička) literatura ukazala je na trodimenzionalna svojstva reči i jezika (verbalna, vokalna i vizuelna)“. (119)

Postoji obimna literatura o signalizmu na stranim jezicima. Prvi prikaz ovog književnog pravca izvan naše zemlje objavio je 27. septembra 1970. godine u listu Corriere del giorno u Tarantu Mikele Perfeti. 1984. godine Miodrag B. Šijaković je priredio knjigu Signalizam u svetu. Iako je Todorović u nekolikim knjigama preneo i po neki tekst stranih autora, a iste možemo naći i u zbornicima signalističke literature, sazreo je čas da se pojavi knjiga koja bi ih, posle Šijakovićeve, pregledno i obimno predstavila. Naši signalisti (posebno) Miroljub Todorović učestvovali su na mnogim izložbama i bili prisutni u velikom broju antologija u stranim sredinama. I sam Miroljub Todorović je objavio antologije: Signalistička poezija (1971); Konkretna, vizuelna i signalistička poezija (pre njenog pojavljivanja u Delu 1975, u niškoj Gradini, br. 4, 1974, pojavljuje se kraća verzija iste knjige) i Mail Art – Mail Poetry (1980). Julijan Kornhauzer će u Krakovu odbraniti i objaviti doktorsku disertaciju. On je, uz Milivoja Pavlovića i Živana S. Živkovića (poslednji je napisao preko 1500 stranica posvećenih signalizmu; njegova doktorska disertacija, pored toga što književno-istorijski i kritički, pozicionira signalizam, jeste i, briljantna antologija naše signalističke poezije), neprikosnoveni tumač srpskog neoavangardnog pokreta o kojem pišemo. Sva trojica su odbranila doktorske disertacije o signalizmu, pokušavajući da predoče svoj ugao gledanja. Milivoje Pavlović je ovako odredio poziciju druge dvojice proučavalaca: „Dok se kod Kornhauzera insistiralo na stilističkom planu i analizama eksperimentalnih (inovativnih) činilaca poetskog, Živković više pažnje posvećuje žanrovskim odlikama i sistematizaciji signalističkih artefakata u veće celine i njihovom vrednovanju“. (15, 9)

Signalizam je demistifikovao pesničko stvaranje i pesnika. Miroljub Todorović je, samo na prvi pogled, fragmentarno i „razbijeno“ izlagao poetiku ovog pravca. Ona se može „sklopiti“ ako se u njegove teorijske radove zagleda. Signalizam, „neka vrsta Biblije pokreta“ (15, 25), sem tekstova „Pesnička avangarda“ (28, 9-26) i „Tokovi signalizma“ (28, 27-48), ceo je preštampan u knjizi Poetika signalizma.(v. 27) Po Todoroviću (tu je on na tragu Rolana Barta iz Fragmenata ljubavnog govora i Zadovoljstva u tekstu) postoji, posebno u apejronističkoj poeziji, „neraskidiva veza između erotike i pisanja“. (24, 53) Sam Todorović je, naročito kada je o vizuelnim pesmama zbirke Chinese Erotism i šatrovačkim pesmama reč, jedan od stožernih pesnika svekolike srpske erotske lirike. I drobljenje, komadanje, fragmentizacija kritičkog diskursa jedna je od erotskih, sadovskih operacija. Za kritički nastrojenog Negrišorca ti esejistički fragmenti su loše štivo, a Živan Živković te „imaginativne munje“ naziva meta-pesmom .( 29, 125) Demistifikacija stvaralačkog procesa posebno je izvedena na stranicama Dnevnika avangarde (v. 23), koji se u poslednje vreme nastavlja tekstovima za sada objavljenim samo na stranicama naših časopisa.

Julijan Kornhauzer je posvetio posebnu pažnju „povezanosti“ signalizma s tekstovima istorijske avangarde. Po njemu „za konvencije eksperimenta nije važno što neko delo (npr. iz oblasti konkretne poezije) ponavlja određena načela drugog dela, nastalog ranije...“ (11, 21) Slično mišljenje zastupa i Ivan Negrišorac: „Neoavangarda, dakle, nije samo inovirala pesništvo, ona je dosta toga i ponavljala, odnosno reaktizovala“ (13, 60) i „Zasluga, dakle, neoavangarde nije samo u tome što je dala vlastite modelotvorne obrasce, već i u tome što je inicirala ponovo (i drugačije) čitanje čitave avangardne tradicije“. (13, 86) Kada piše o vezama signalizma sa zenitizmom Kornhauzer podvlači da Micićev kosmizam ima „izrazito ludički, destruktivni buntovni karakter“. (11, 62) U kasnijoj fazi svoga pesništva, onoj koja se javlja posle Kornhauzerove studije, Todorović će prigrliti ludizam (o ludističkoj dimenziji njegove poezije pišu i Živan Živković i pesnik sam, a Todorović ima i poetički fragment koji glasi: „Prostor umetnosti postaće prostor igre“. /27, 118/ ) U svojoj doktorskoj disertaciji Signalizam : Geneza, poetika i umetnička praksa Živan S. Živković je iznašao sledeće dodirne tačke istorijske avangarde i signalizma, skrećući usput pažnju da je „intenzitet“ prisustva istih različit: internacionalni karakter književne publike; kosmopolitizam; vizualizacija jezika; antitradicionalizam; antimimetizam; eksperiment; kombinovanje različitih postupaka (montaža, kolaž...); infantilizam; poetika ružnog; razlaganje jezičkih jedinica na „sitnije“ čestice; humorističko-parodistički odnos prema stvarnosti; grafičko i tipografsko „uređenje“ „lika“ stranice; korišćenje medija masovne informacije za „konstruisanje“ poetskog teksta; ludizam.(6, 20) Isti autor nalazi, posebno u stohastičkoj poeziji, i kubističke rezove. Ivan Negrišorac na sledeći način „situira“ Todorovićevo signalističko pesništvo ( po njemu je „doprinos ostalih članova grupe sasvim zanemarljiv“ /13, 49/ ) unutar srpske avangardne pesničke tradicije: : „Po korenitosti i opsežnosti, na primer, uporediv je Todorovićev poduhvat sa Koderovim mitotvoračkim / jezikotvoračkim rezom u našoj romantici, po doslednosti opredeljenja za permanentnu pesničku revoluciju uporediv je sa Davičovim avangardnim dinamizmom, ali je po prirodi cilja i po vrsti tvoračkog iskustva najbliži i najsrodniji jezgru naše istorijske avangarde, i to ponajviše Micićevom zenitizmu, te ranom našem nadrealizmu“. (13, 47)

Milivoje Pavlović daje „rečničku“ definiciju signalizma: „Signalizam je neoavangardni multimedijalni i interdisciplinarni umetnički pokret utemeljen na predstavljanju pojmova, slika, emocija, stanja i misli pomoću znaka (signum) shvaćenog kao kristalizacija doživljaja istine ili vizije“. (14, 87) Ovoj pregnantnoj odrednici nema se šta, bar zasad, dodati. Pomenimo kako Rolan Bart (Todorović ga citira) signal smešta u grupu „relata bez psihičke predstave“; za francuskog strukturalistu on je „neposredan i egzistencijalan“. U svojoj doktorskoj disertaciji (v. 6) Živan S. Živković pravi ovakvu klasifikaciju signalističke poezije: scijentistička poezija; fenomenološka poezija; tehnološka i ready-made poezija; stohastička poezija; apejronistička poezija; kompjuterska poezija; permutaciona (varijaciona) i statistička poezija; šatrovačka poezija; vizuelna, gestualna i objekt poezija i mail-art u signalizmu. Pavlović signalističku poeziju najpre deli na verbalnu i neverbalnu. Prvu žanrovski klasifikuje na sledeće vrste: scijentistička poezija, aleatorna, stohastička, fenomenološka, permutaciona, kompjuterska (ona koja se, pomoću mašine, ostvaruje u jeziku), statistička, šatrovačka, ready-made (nađena), apejronistička i haiku, a druga se razvrstava na: konkretnu, vizuelnu, foničku, kinetičku, kompjutersku (deo koji operiše slovno-znakovnim elementima), gestualnu, objekt-poeziju, mejl-art (poezija komunikacije) i vizuelni haiku. I jednoj i drugoj „podgrupi“ Nikola Cvetković pridodaje signalističku poeziju za decu.

Zadržimo se ukratko na nekolikim vrstama signalističke poezije. (Namerno remetimo redosled teza od kojih smo pošli u našem radu, „ukrštamo“ ih, preusmeravamo, svesni da se unutar signalističkog pokreta mnogo toga desilo tokom dve decenije posle „poziva“ da se na odabrane teze upriliče odgovori.) Evo „snimka“ stanja koji nudi Kornhauzer (potrebne su mnogobrojne korekcije iz današnje kritičke perspektive): „Osnova signalizma su: konkretna i vizuelna poezija, one su najviše promenile izgled savremene književnosti i odnos prema pisanoj reči. Fenomenološka poezija je samo u oblasti desubjektivizacije poetske slike rekla nešto više od svojih prethodnica iz prve avangarde. Isto se odnosi na stohastičku poeziju, koja duboko zavisi od nadrealističke metode automatskog zapisa ili dadaističkog svegoizma. Posezanje za pomoći od računske mašine radikalno je promenilo tok procesa denotacije poetske poruke, ali veoma malo u samom načinu pisanja – proizvoljnom asociranju raznih reči. Ona je krenula istim putem, ali dalje – ne asocira samo različita značenja već razbija i gramatičke veze“. (11, 152-153) Milivoj Pavlović, dvadesetak godina potom, uzimajući u obzir samo poetski opus vođe signalističkog pokreta, ovako određuje na estetičkoj ravni „osvojeno“: „Prolazeći kroz složene i delikatne procese ličnog usavršavanja, Todorović nije ni mogao da u svakom žanrovskom obliku dostigne visoke pesničke i poetičke domete; i pored vidnog napora, pesnik je u nekim vrstama i žanrovima (statistička, elementarna, matematička i kombinatorna poezija, na primer) ostao na nivou eksperimenta“. (15, 110) Ni Ivan Negrišorac se ne kloni vrednosnog suda. Po njemu najvrednije su aleatorno-stohastička, šatrovačka i apejronistička poezija, najizazovnija je kompjuterska, a uverljive su u svom žanru vizuelna i tehnološka (ove zbog realizovanog pesničkog humora; još je, u recenziji za zbirku Svinja je odličan plivač, Miodrag Pavlović tvrdio kako je ciklus „ABC o Miroljubu Todoropviću“, štampan u toj knjizi „najhumorniji trenutak naše posleratne poezije). (13, 104) Isti autor smatra dobrim cikluse „Pucanj u govno“ iz zbirke Sremski ćevap i „Žmara“, s podnaslovom „Foneti“, iz zbirke Dišem. Govorim (kasnije su objavljene, odlične, zbirke pod tim naslovima) i pesničke knjige: Kyberno, Svinja je odličan plivač, Gejak glanca guljarke, Čorba od mozga, Chinese Erotism, Belouška popije kišnicu, Vidov dan i Devičanska Vizantija. (13, 121)

Fenomenološka poezija je, po Milivoju Pavloviću, „višeslojni poetski oblik u kome se naročita pažnja usmerava na suštinu pojavnosti ili objekta, nezavisno od ličnog iskustva, uticaja kulture ili pojmovne pristrasnosti“. (14, 176) Ona donosi objektivizovano, opredmećeno i nemetaforičko viđenje. (14, 177) Razvila se iz scijentističke poezije. Osnovne odlike su joj humor i ironija. Takođe, i desubjektivizacija, depsihologizacija i demetaforizacija. Može se govoriti o dvema njenim podvrstama: tehnološkoj (jezička matrica potrošačke sfere) i ready-made poeziji (jezičke konstrukcije i matrice direktno su preuzete sa reklamnih panoa). Julijan Kornhauzer tvrdi da je „fenomenološka poezija u svim svojim varijantama predvorje konkretne i vizuelne poezije“. (11, 173) Za Živana S. Živkovića, međutim, ona, kao i „tehnološka i ready-made poezija moraju se posmatrati kao svojevrsni derivati signalističke scijentističke poezije“. (11, 109) Miroljub Todorović odbija svaku vezu ove pesničke „vrste“ sa pesmama Fransisa Ponža ili onima iz ciklusa „Spisak“ Popine Kore. Pesme dvojice pomenutih pesnika imaju metafizičku i metaforičku ravan, a prave fenomenološke pesme moraju biti „bez metafizičke pozlate“. (27, 63)

Miroljub Todorović je tvorac srpske šatrovačke poezije. Ovakve pesme se prvi put pojavljuju u knjizi Kyberno (1970). Autor potom stvara čitave zbirke šatrovačke lirike: Gejak glanca guljarke (1974; drugo izdanje 1983), Telezur za trakanje (1977), Čorba od mozga (1982), Ambasadorska kibla (1991), Striptiz (1994), Smrdibuba (1997), Električna stolica (zbornik šatrovačke poezije, zbirna knjiga ovakvih pesama; 1998). Piše i polemike služeći se šatrovačkim jezikom: Štep za šumindere (1984) i Pevci sa Bajlon-skvera (1986), kao i, izuzetno efektnu i humornu, šatrovačku mini-prozu – Došetalo mi u uvo (2005). On je šatrovački jezik, koji je do tančina izučio, ali mu i inventivno pristupio stvarajući čitav niz neošatrovačkih reči i idioma, „doživeo kao svojevrstan vid metaforizacije standardnog jezika i u prvi plan (je) doveo njegovu poetsku dimenziju“. (14, 234) Uostalom, „jezik u šatrovačkoj poeziji: stvarnost za sebe“. (24, 65)

Stohastička poezija „u prostor duhovnosti uvodi slučaj i nepredvidljivost“ (14, 248), ali „u vreme istorijske avangarde slučajnost je izražavala protest, a u neoavangardnom kontekstu pre je reč o svojevrsnoj sumnji u moć jezika zbog opšte fragmentacije govora i smisla“. (14, 252)

Aleatorna poezija je za Milivoja Pavlovića podvrsta stohastičke. Ona se ne ograničava na standardni jezik, već pribegava i kolokvijalnom, šatrovačkom, jeziku reklama, štampe, tehnološkim govoru itd.

Po grčkom filosofu Anaksimandru apeiron u sebe uključuje pojmove neograničenog, neodređenog i beskonačnog. Miroljub Todorović fragmentarno gradi poetiku apejronističke poezije u kojoj, po njemu, dolazi do „analitičkog tematizovanja samog bića jezika“. (24, 39) Tvorac ovakvih pesama „čupa reči i sintagme iz standardnih, tekućih govornih govora, stavlja ih u drugačije sisteme odnosa gde će one izlučiti nove poetske informacije“. (24, 45) U apejronističkoj poeziji, pesničkoj „inovaciji“ Miroljuba Todorovića, srcu – i vrednosnom – njegove dosadašnje poezije (i za Pavlovića je ona „možda dragulj u kruni signalizma“ / 15, 41/ ), „potpuno je srušena ona pregrada koja deli `logični` od `alogičnog` jezika“ (24, 50), „svaki sledeći stih je nezavisna značenjska jedinica iskaza“. U pesmi postoji „procesualnost i stalno kretanje, unutrašnja dinamika“, kao i depersonalizacija iskaza (14, 268), „događanje koje se oslanja na ludičke elemente“, „razbijen stih“. (14, 269) Motivi se preuzimaju iz usmene lirike, mitologije, srednjovekovne istorije, a „faktografija se u ovim pesmama nadilazi unošenjem metafizičke nijanse i insistiranjem na ironičnoj, aluzivnoj i humornoj intonaciji iskaza. Smisaono jezgro pesme često se obogaćuje citatnošću i metapoetičkim zagledanjem u logiku dela, jezika, poezije i samog sveta“ (14, 271); ona sama je“na rubu semantičke neprozirnosti“. (24, 55) Evo još nekoliko krucijalnih poetičkih zahteva koji se po Todoroviću postavljaju pred apejronističku pesmu: „nadjezička struktura reči“ (24, 59); „fragment kao nosilac i graditelj (njene) kompleksne arhitekture“ (24, 60); „semantička ambivalentnost – otkrivanje i skrivanje“ (24, 64). „Svemir i svet nezamenljivi (su) okviri apejronističke pesme“. (24, 65). Pesnik definiše i nju, kao i poeziju uopšte, hajdegerovski: „Pesma – bitka protiv zaborava bića“. (24, 64) Osnovno poetičko načelo ove vrste lirike načelo je haotičnosti. Tačka koja se javlja u ovim pesmama (prvi put se to zbiva u zbirci Belouška popije kišnicu) više ima stilsku nego sintaksičku ulogu. Pesnički jezik je pretrpeo određenu vrstu arhaizacije (javljaju se, kao antipodni verbalni pol, i neologizmi); on je „ubrzan“, asocijativan do prskanja, ironičan i aluzivan. Dolazi do, ranije retke, metaforizacije jezika. Stiže se do očuđenja. Naglašava se ludistička dimenzija pesama. Pesme su dosledno depersonalizovane. Najčešće je prisutno treće lice, ne retko humorno, čak i groteskno. Geneološki posmatrano, Pavlović apejronističku poeziju tretira kao poetski“izdanak“stohastičke lirike. (14, 271)

Pedeset haiku pesama sadrži (neke su delimice „skrivene“) Textum (1981). Potom se javljaju cele haiku zbirke Zlatibor (1990) i Radosno rže Rzav (1990) i nekoliki ciklusi šatrovačkih haiku pesama. Negrišorac piše kako Miroljub Todorović nije preterano dobar haiđin. Po njemu, od tradicionalnih i „običnih“, daleko su efektnije Todorovićeve šatrovačke haiku pesme (još jedna pesnička inovacija vođe signalizma). Posebno izdvaja zbirku Glasna gatalinka (1994).

Miroljub Todorović piše: „Reč priziva sliku, slika priziva reč“. (29, 18) Za Milivoja Pavlovića „ostaje otvoreno pitanje da li se delo u kome su tekst, odnosno grafeme, sasvim eliminisani može smatrati pesmom“. (14, 297) Todorović tvrdi: „Nelingvistički znakovi u svom semantičkom aspektu bitno se oslanjaju na lingvističke znakove“. (24, 26) Vizuelna poezija „kroz destrukciju i uklanjanje jezika kao posrednika, ponovo približava predmete i bića, ukazujući na njihovu suštinu“. (27, 57) Jedno od osnovnih poetičkih načela ovakvog, i signalističkog pesništva uopšte, je načelo deformacije. Miroljub Todorović u jednom lirski uznetom fragmentu beleži: „Živi organizam vizuelne pesme stalno je u pokretu. Tekst `radi`. Zauzdava krik. Pokušava da zaokruži govor. Govor slike, govor reči, baršunasti govor beline“. (27, 147) Vizuelna poezija je posebna vrsta lirike jednako vredna kao i neverbalna. Nekolike pesme samog Miroljuba Todorovića, posebno one inspirisane Ajnštajnom, Darvinom i Tolstojem, spadaju u vrhunske pesme svekolike srpske poezije. Ništa ne može sprečiti avangardnu liriku da savije bumeranški luk a zagleda se u ponor piktografskog poimanja sveta predočenog još u pećinama Altamire. Ništa ne može vo vjeki vjekov odvojiti, rasceliti poeziju od slikarstva. Oni deluju (možda će se ponovo to zaboraviti) kao dva bića, privremeno razdvojena, jedne celine koja se „traži“ (Platon). Todorovićeve vizuelne pesme bitno se razlikuju od Apolinerovih kaligrama. Ovi poslednji, i pored vizuelne odore, čuvaju semantičku poruku. Todorovićeve vizuelne pesme su u biti ambivalentne.

Objekt-pesme „po pravilu, napuštaju stranicu štampane knjige i zrače ispisane, odštampane ili zalepljene na površini trodimenzionalnih objekata serijske proizvodnje“. (14, 321)

Gestualna poezija Miroljuba Todorovića na najbolji mogući način je „pokrivena“ stihom američkog pesnika (naš autor ga i sam citira) Valasa Stivensa: „Telo je velika pesma.“ Srpski signalista ga ovako „razrađuje“: „Darujući svoje telo svetu gestualni pesnik svet pretvara u pesmu“ (30, 8); „Telo piše pesmu (tekst). Pesma uobličava telo. Pesnik je pesma“. (27, 159)

Milivoje Pavlović piše: „Mejl-art najčešće čine vizuelne strukture rađene rukom, pisaćom mašinom ili kompjuterom, zatim drvorezi i linorezi, umetničke marke i otisci gumenih pečata“. (14, 245) On je „planetarna umetnost“ (26, 35), a njegovi osnovni paradoksi su: „potrošljivost, ironičnost, samoizvornost, dekonstrukcijska metafizičnost“. (26, 64) Antologijskom smatramo Neuspelu komunikaciju Miroljuba Todorovića iz februara 1979.

Kada se govori o novim formama i oblicima koje je signalizam uneo u našu poeziju moraju se novim formama pridodati i temeljno, iz korena, „preuređene“ postojeće. U okviru ove teze zadržaćemo se i na onim tezama koje su signalizam tretirale kao krajnje otvoren i kompleksan umetnički sistem i uočavale radikalnu transformaciju funkcije umetnosti koju on ostvaruje („preskočićemo“ ovom prilikom – to zahteva specijalističku analizu, zanimljivu kada je o istorijatu pokreta reč – „priču“ o dodirima i preplitanjima konceptualne umetnosti i mejl-arta sa signalizmom, kao i bodi-arta i signalističke gestualne poezije; učinićemo isto i kada je ulozi teorije informacije na formiranje signalističke poetike govor). Spomenimo, najpre, vizuelnu poeziju. Nikada naša lirika nije bila tako, i tako dobro, i tako pesnički briljantno, „oslikana“. Spomenimo, sem nezaobilaznog Miroljuba Todorovića, samo još Dobrivoja Jevtića, Milorada Grujića, Rada Obrenovića, Bodu Markovića, Zvonimira Kostića Palanskog, Miroljuba Kešeljevića, Jaroslava Supeka, Branislava Prelevića, Žarka Rošulja, Ljubišu Jocića, Branka Andrića, Vladu Stojiljkovića, Ostoju Kisića, Slobodana Pavičevića... Ne smemo zaboraviti ni „muzičke“ pesničke „kompozicije“ Jelene N. Cvetković ni „Nuklearnu botaniku“ Nade Marinković. Hlebnjikov je hrupio i hunski osvojio srpsku poeziju zahvaljujući upravo najviše Miroljubu Todoroviću: njegovim pesničkim ciklusima „Vasionski hijeroglifi“(1972) i „Hlebnjikovljevo oko“ (1983), pesmi „Zangezi“ (tri dela od po dva katrena), kao i zaumnosti ostvarenoj u trima „Himnama zvezdarevim“ iz Textuma (1981). Čitav signalistički scijentizam može se dovesti u suštinsku vezu sa poezijom znamenitog ruskog futuriste. U srpskom signalizmu nailazimo i na tragove smirenog i citatnog Mandeljštama, kao i eksperimentisanju sklonog Alekseja Kručoniha. Ugradili su se u naš pravac, bitno modifikovani u zvučnim i konkretnim pesmama, i Kaligrami Gijoma Apolinera. Bela knjiga (1974; Todorović ima „Belu pesmu“) Milivoja Pavlovića prava je materia prima srpskog signalizma (Opus nič Francija Zagorčnika po numeraciji, iako ne logičnim sledom brojeva, stranica , po tačnoj opasci Ljubiše Jocića, korak je unazad – on nije, kao Pavlovićevo delo, dovrhunjena negacija pisanja koje bi bilo, istovremeno, kao pozivanje na individualno i nužno različito, hipotetičko, dopunjavanje, pokrivanje praznine ispisanim i svepisanje). Signalizam se ne kloni i jedne, u suštini, klasične i tradicionalne lirike kakva je haiku poezija (posebno je, opet, dajući joj šatrovačko jezičko ruho i unoseći humor u nju, ne samo na jezičkom planu, „razmrdava“ tvorac našeg signalizma). Dečju signalističku poeziju pišu Vlada Stojiljković, Rade Obradović, Žarko Rošulj, Zvonimir Kostić Palanski i Miroljub Todorović. Poslednji je uveo u našu književnost i šatrovačku poeziju i šatrovačku prozu (oba puta rezultati su antologijski). Tvorac je „pravog“ (Dnevnik avangarde, 1990) i začetnik specifičnog signalističkog, epistolarnog, dnevnika Tek što sam otvorila poštu. Epistolarni roman o prijateljstvu i ljubavi (objavljeno pod pseudonimom M. T. Vid, 2000). Isti autor od 1972. do 1975. godine piše (još je nedovršen) signalistički roman Apejron. Za njim slede romani: Struganje mašte (1982) Vujice Rešin Tucića, Prenatalni život (1997) i Vavilon (2001) Ilije Bakića, Hvatač duše (2003) Zvonka Sarića, Čistilište (2004) Bogislava Markovića / Bogislava Hercfelda. Pre Todorovićevih šatrovačkih priča – Došetalo mi u uvo (2005), signalizam je osvojio SF priču (piše se još), kao i onu pisanu standardnim jezikom: 10 (1982) Andreja Živora i Ukrotitelji (1995) Ilije Bakića. U jednom intervjuu s Dušanom Stankovićem, 1999. godine za Večernje novosti, vođa srpskog signalizma kazuje (vredelo bi to pažljivo ispitati): „Iz okrilja signalizma proizašao je i srpski poetski postmodernizam“. (29, 79)

Signalisti nisu „uništitelji“ već stvaraoci novog i drugačijeg pesničkog jezika. Njihova literatura oživljen je osnovni lirski poetički postulat: pesnička sloboda. Kada je o pravoj i velikoj poeziji reč za nju nema nemogućeg, ne postoje tabui, „preskaču“ se sve granice, negiraju zidovi. Signalistička umetnost umetnost je preko mere, pulsirajuća, neuhvatljiva u svom propinjanju ka ostvarenju pesničke slobode u nekolikim pravcima istovremeno, necentrirana. Kornhauzer naziva Miroljuba Todorovića „Hunom avangarde“. (11, 41) On jeste Hun, ali Hun koji razara staro eda bi stvorio novo, razara stvarajući i stvara razarajući, nesmireni poetski ratnik čiji je pesnički kontinent svekolika umetnost.

Nekoliki slikari pripadaju samom inicijalnom jezgru srpskog signalizma: Marina Abramović, Neša Paripović, Zoran Popović, Tamara Janković... U istorijskoj avangardi – zapaža Julijan Kornhauzer – prisutna je velika razlika među književnim i likovnim eksperimentima. (11, 25) Ona se kasnije – najviše upravo u signalizmu – „krati“. Još pre dvadesetak godina Zoran Markuš piše: „Da li je signalizam vizualizacija poezije ili letriziranje slikarstva? (...) Signalističko slikarstvo ima uvek u središtu lingvistički znak (reč ili slovo) podređeno likovnom sadržaju“. (19, 10) Kasnije, se slovo „preseca“, „mrlja“, fragmentizuje. Sam Miroljub Todorović poetički to sažima: „Reč priziva sliku, slika priziva reč“. (29, 18)

Smeštajući opus Miroljuba Todorovića unutar „nove umetničke prakse“ Negrišorac konstatuje da su neoavangardisti, po završetku „revolucionarne“ poetske faze svog delovanja, imali dva izlaza: zaćutati (učinio je to, na primer, Vujica Rešin Tucić) ili ne prihvatiti poraz. Todorović „bira“ (ili ona „bira“ njega) drugu soluciju: neće da se vrati u okrilje tradicionalizma, ali, istovremeno, odbija i da igra na sve ili ništa (kada se inovacije iscrpu ostaje ništa). On neprestano objavljuje tekstove koji su bili ostali u njegovim fiokama ili one koji su suštinski produžetak već osvojenih modelotvornih rešenja iz „herojske“ faze srpske neoavangarde, trudeći se da izvrši njenu „akademizaciju“. (13, 93) To je pristrastan (i netačan) sud. Nadamo se da smo pokazali kako Todorović uspeva da inovira i vlastitu i srpsku književnu produkciju. On je višeglava avangardna hidra srpske književnosti. Najbolji dokaz za to su dve malarmeovske knjige: Algol (1980) i Tehtum (1981; posebno ova druga), ali i izbornici: Nokaut (1984), Ponovo uzjahujem Rosinanta (1987); Zvezdana mistrija (1998); Električna stolica (1998) i Zapaljenje jetre (1999). Oni sadrže pregršt neosporno antologijskih pesama. Iako, i sam pripadnik pokreta, Milivoje Pavlović tvrdi da je signalizam blizak letrizmu, konkretnoj poeziji, vizuelnom lirizmu, patern-tekstovima... (14, 86), on ih, dodirujući se s njima, po ostvarenim vrednostima (pre svega po delima vođe pokreta) prevazilazi. Ne gubi dah. Stalno pristižu nove „snage“; dovoljno je, od najmlađih, spomenuti: Zvonka Sarića, Iliju Bakića, Dušana Vidakovića, Miroljuba Filipovića Filimira, Dragutina Stojkovića, Dejana Bogojevića, Ljiljanu Ćuk, Zvonku Gazivodu... Signalizam ne mora da strepi za svoju budućnost. Već sada on je planetarna umetnost. Permanentna avangarda. U jednom od mnogobrojnih intervjua s Milivojem Pavlovićem (ovaj je iz 1996. godine) Miroljub Todorović – ubeđeni smo s pravom – predviđa: „Iskreno mislim da će naredno stoleće biti stoleće signalizma. Mi smo samo seme, tek tu i tamo stidljivo proklijalo. Dalji razvoj signalizma vidim u potpunoj eksploziji planetarne i počecima ostvarivanja kosmičke umetnosti. To će biti posebno vidljivo u intermedijalnim segmentima. Preplitanjem i mešanjem raznovrsnih oblika stvaraće se nove kreativne discipline. Prava razgranata stabla, krošnje i blistavi cvetovi umetnosti koju smo inicirali videće se tek u sledećem veku“ (29, 133), a 2002. godine to će „proširiti“ tvrdnjom: „... mogu još smelije da kažem da će umetnost novog veka, pa, čak, možda i čitavog trećeg milenijuma, biti umetnost signalizma“. (29, 43) Navedimo i jednog mlađeg autora – Zvonka Sarića koji, u „Nacrtu poetike signalističkog teksta“, između ostalog piše: „Signalistička stvaralačka praksa sadrži težnju izražavanja ontološke istine i stremi novom biću“. (1, 66)

Signalizam doživljavamo kao novu, i esencijalnu i avangardnu, umetnost koja je u stanju da, šaljući poruke ka novom biću, prozbori govorom žudnje. Jednom rečju, i erotsku i planetarnu umetnost. Planetarnu jer erotsku; erotsku jer planetarnu. Prodiranje u tajanstvenu nutrinu bitka

.

LITERATURA:

1. Glasnici planetarnog – vizije signalizma. Društvo umetnika signalista, Beograd, 2003.

2. Živković, Živan S. Gost sa Istoka. Prosveta, Niš, 1996.

3. Živković, Živan S. Od reči do znaka. Signal, Beograd, 1996.

4. Živković, Živan S. Orbite signalizma. Novela, Beograd, 1985.

5. Živković, Živan S. Svedočenja o avangardi. Draganić, Zemun, 1992.

6. Živković, Živan S. Signalizam: geneza, poetika i umetnička praksa. „Vuk Karadžić“, Paraćin, 1994.

7. Ivanov, Vjačeslav Hlebnjikov i nauka. Narodna knjiga, Beograd, 2003.

8. Jocić, Ljubiša Ogledi o signalizmu. IPA „Miroslav“, Beograd, 1994.

9. Katalog izložbe Signalizam `81. Odžaci, 1981.

10 .Književnost, 1989, br. 1-2.

11. Kornhauzer, Julijan Signalizam srpska neoavangarda. Prosveta, Niš, 1998.

12. Mekluan, Maršal Gutenbergova galaksija: civilizacija knjige. Nolit, Beograd, 1973.

13. Negrišorac, Ivan Legitimacija za beskućnike. Srpska neoavangardna poezija: poetički identitet i razlike. Kulturni centar Novog Sada, Novi Sad, 1996.

14. Pavlović, Milivoje Avangarda, neoavangarda i signalizam. Prosveta, Beograd, 2002.

15. Pavlović, Milivoje Ključevi signalističke poetike. Zvezdana sintaksa Miroljuba Todorovića. Prosveta, Beograd, 1999.

16. Pavlović, Milivoje Svet u signalima. Prometej, Novi sad, 1996.

17. Razmišljajte o signalizmu / Think about Signalism. Društvo umetnika signalista, Beograd, 2004.

18. Sabolči, Mikloš Avangarda i neoavangarda. Narodna knjiga, Beograd, 1997.

19. Signalizam – avangardni stvaralački pokret. Kulturni centar Beograda, Beograd, 1984.

20. Signalizam – umetnost trećeg milenijuma. Društvo umetnika signalista, Beograd, 2003.

21. Signalizam u svetu. Priredio Miodrag B. Šijaković. Beogradska knjiga, Beograd, 1984.

22. Signalistička utopija. Društvo umetnika signalista, Beograd, 2002.

23. Todorović, Miroljub Dnevnik avangarde. Grafopublik, Beograd, 1990.

24. Todorović, Miroljub Žeđ gramatologije. Signal, Beorama, Beograd, 1996.

25. Todorović, Miroljub Pevci sa Bajlon-skvera. Novo delo, Beograd, 1986.

26. Todorović, Miroljub Planetarna kultura. IPA „Miroslav“, Beograd, 1995.

27. Todorović, Miroljub Poetika signalizma. Prosveta, Beograd, 2003.

28. Todorović, Miroljub Signalizam. Gradina, Niš, 1979.

29. Todorović, Miroljub Tokovi neoavangarde. Nolit, Beograd, 2004.

30. Todorović, Miroljub U cara Trojana kozje uši. Velvet, Beograd, 1995.

31. Todorović, Miroljub Štep za šumindere. Arion, Beograd, 1984.

* Prva cifra se odnosi na citirano delo, a druga na stranu

(Objavljeno u časopisu „Gradina“, broj 10, 2005. i almanahu „Vreme signalizma“, Beograd, 2006).

No comments:

Post a Comment